Putopis hodočašća Slavka Jurčevića
pješice 1200 km do Rima 2011. godine

Uvod

PRIPREME ZA HODOČAŠĆE

Putovi su rijeke povijesti, pročitao sam negdje. A svi putovi vode u Rim, kaže se već odavno.

Takav je put i Via Francigena, koji vodi od Canterburya do Rima. Zahvalnost za opis puta dugujemo nadbiskupu Sigericu od Canterburya, koji je od 990. do 992. godine išao u Rim Svetom Ocu i ostavio dataljan opis puta i 80 postaja na kojima je on sa svojom pratnjom prenoćio.

Desetljećima i stoljećima nakon njega tisuće i tisuće hodočasnika iz sjeverne i istočne Europe uputile su se istim putom. Nažalost, taj je put u novije vrijeme pao u gotovo potpuni zaborav i rijetki su se hodočasnici njime koristili. Jedan drugi put ga je zamijenio: Santiago de Compostela, koji je postao vrlo popularan u cijelom svijetu.

Godine 2006. Romano Prodi, tadanji šef talijanske vlade, zavjetovao se da će obnoviti taj drevni hodočasnički put. Već 2007. priredio je svečanost na kojoj je otkrio prve od 1.500 znakova puta Via Francigena. Otad se radi na definiranju puta i postavljanju znakova. Sam sam iskusio da posao nije završen. Još ima nekoliko inačica, a teško je pogoditi koja je označena do kraja, a koja je u međuvremenu napuštena zbog srušenih mostova ili zbog vlasnika zemljišta koji su nakon što su primili novac od UNESCO-a, odlučili pregraditi put velikim ogradama. Iako je postao baština UNESCO-a, put još nije osigurao dug život.

A život mu mogu vratiti samo hodočasnici koji će, nadam se, u velikom broju krenuti njime.

A što to motivira ljude da u današnje vrijeme, u kojem je brzina putovanja postala sastavni dio života, krenu pješice na tako dalek put? Zašto se čovjek izlaže takvim fizičkim i psihičkim naporima kad bi mogao za nekolio sati prijeći cijeli taj put?

Ja ću to ovdje pokušati objasniti opisujući vlastito iskustvo, koje se ne razlikuje od tisuća drugih.

Dakle kako je došlo do toga da se u travnju 2011. uputim od Besançona prema Rimu? Da bih odgovorio na to pitanje, moram se vratiti 20-ak godina unatrag.

Supruga mi je naime davne 1990. godine poklonila knjigu koju je napisao jedan Luksemburžanin, nakon što je 1987. pješačio od Luksemburga do Santiaga de Compostele. Dok sam je čitao, pobudila se u meni velika želja da i ja to isto učinim. I tako smo supruga i ja odlučili da ćemo zajedno hodočastiti u Compostelu čim ja budem u mirovini. Pričali smo često narednih godina o tome i sanjali da ćemo jednoga dana ostvariti taj svoj san.

Godine 2005. napokon sam otišao u prijevremenu mirovinu i naš se san mogao ostvariti. Počeli smo se pripremati, a jedna od tih priprema bilo je 15 dana pješačenja kroz Irsku. Etape koje smo planirali pješačiti bile su slične onima ka Composteli. Nažalost, ispostavilo se da je takvo pješačenje prenaporno za moju suprugu i proveli smo nekoliko neugodnih trenutaka na tim pripremama.

Ona je kategorično rekla da odustaje. A bez nje ni ja nisam htio ići. Ode njezin i moj san u nepovrat, kao i toliko drugih, mislio sam.

Ipak mi je supruga u svojoj darežljivosti predložila da krenem sam ako želim. Ako želim? Svim srcem i svom dušom to sam želio. “Neka ti to bude rođendanski dar“, reče mi.

I tako sam na svoj 58. rođendan, 1. rujna 2006., krenuo na put. I doživio nešto nevjerojatno. Dok sam pješačio nepreglednim šumama i poljima slušajući zvukove prirode i otkucaje svoga srca pod velikim naporom, misli su lutale velikom brzinom s jedne stvari na drugu. Obitelj, posao, karijera, financije, prijatelji, vrijeme, umor, hladnoća, glad…

Bile su to uzburkane misli pune straha od nepoznatog i poznatog. Kao vrtlog ili vulkan. I tako satima i danima. A onda, nakon desetak dana pješačenja i puno prolivenoga znoja misli su mi postajale sve mirnijima i mirnijima da bih nakon 15 dana prestao o svemu tome razmišljati. Da, misli su potpuno nestale i obuzeo me neki blaženi mir pun spokojstva. Osjećao sam prisutnost Nekoga tko mi je davao sigurnost i snagu. I mir. Mir sa sobom. Mir s cijelim svijetom. „Nastavi i naći ćeš odgovor na sva tvoja pitanja. I sve tvoje bojazni će nestati. Usudi se pogledati u svoju dušu i naći ćeš sebe. I Mene“, govorio mi je u mislima. I nastavio sam pješačiti i moliti. I meditirati. Jer to je sada postala prava meditacija. Osjećao sam se punim snage i unutrašnjeg zadovoljstva. Uživao sam u ljepoti prirode tako intenzivno da sam postao dio nje. Bio sam dio toga puta. Počeo sam često moliti iako sam se morao najprije sjetiti riječi molitve. Sjetio sam se samo riječi Očenaša i Zdravomarije. I pjevati sam počeo, što nisam godinama činio. I plakati. Da, plakati od dragosti i zbog ljepote prirode kroz koju sam prolazio.

Emocije koje sam tako dugo zataškavao izbile su na površinu kao vulkan. Srećom, nisam u takvim trenutcima nikoga sreo jer bi taj vjerojatno pomislio da sam poludio. Ja, koji sam po mišljenju svoje okoline, bio hladan i rezerviran ponašao sam se kao malo sretno dijete.

Kad bih se nakon mukotrpnog uspona popeo na vrh nekoga brijega i pogledao u dolinu ispod sebe, htio sam tu ljepotu i taj neopisivi osjećaj podijeliti s cijelim svijetom, jer je to bilo previše samo za mene.

I dijelio sam to sa svojom suprugom u svakodnevnim telefonskim razgovorima. Reče mi da godinama nisam toliko pričao koliko sada u nekoliko tjedana.

Dijelio sam to navečer na postajama s potpunim strancima koji su se raspitivali o mom hodočašću. Dok sam sve pokušavao objasniti nekoj gospođi u Belgiji, reče mi da ju to podsjeća na anegdotu koju je švicarski psihijatar Carl Jung opisao u nekom članku:

Dok je putovao kroz Afriku, primijetio je da se Afrikanci vrlo često zaustavljaju iako nisu izgledali umornima. Upitao ih je zašto to čine, a oni su mu odgovorili da kad pješače brzo i primijete da su njihove duše zaostale, zaustave se i pričekaju ih jer bez njih njihove misli postaju konfuzne i oni se izgube.

Doživio sam na tome svom hodočašću toliko toga da bi mi trebalo nekoliko života kad bih želio sve to opisati. Proživljavao sam svaki trenutak tako intenzivno kao nikad prije. Sreo toliko zanimljivih ljudi i vidio divne gradove i crkve. I našao sebe. A kad sam našao sebe, našao sam i Boga.

Prvi dio putovanja završio sam nakon mjesec dana. Drugi sam dio prešao sljedeće godine od travnja do početka lipnja, a treći, i posljednji, u rujnu te iste godine. Dakle 3 puta po oko 800 km i 99 dana uključujući i 5 dana odmora.

Vratio sam se kući drugačijim čovjekom. Jer put me promijenio. A to se dogodi svakom hodočasniku.

„E, sad sam svoj san ispunio i dosta je bilo pješačenja“, rekao sam sebi i drugima.

I održao sam to obećanje – punu godinu i pol dana. A onda su mi se u glavi počele pojavljivati misli o Međugorju. Nikada ondje nisam bio, iako sam rođen 80 km daleko od njega. A Gospa me pratila i štitila na mom hodočašću u Compostelu. Doduše, bio sam u Lourdesu, ali ipak…

Dogodilo se što se moralo dogoditi. Počeo sam se pripremati za hodočašće u Međugorje i krenuo na put sredinom travnja 2009.

Bilo je opet nešto posebno iako ne isto kao prvo hodočašće. Bio je to put kroz vrijeme i prostor. Vraćao sam se svojim korijenima i svom djetinjstvu. Putovao kroz sedam država i otkrio svu ljubaznost i gostoprimstvo Hrvata. Bio sam ponosan što sam jedan od njih. I nakon 2 mjeseca i 1.700 km stigao na cilj. Iscrpljen fizički, psihički i financijski.

Sad je definitivno kraj pješačenju!

Vratio sam se kući s velikim bolovima u leđima. Torba koju sam toliko dugo nosio na leđima osvetila mi se. Hernija na kralježnici. Mučio sam se s bolovima godinu dana. Posjećivao fizioterapeute, primao cortisone injekcije, posjećivao kiropraktičara, međutim ništa nije pomoglo. Bolovi su bili sve jači i jači pa sam odlučio operirati kralježnicu iako je uspjeh operacije bio neizvjestan. Kućni mi je liječnik preporučio neurokirurga i dogovorio sam termin za operaciju. U čekaonici sam slušao kako jedna gospođa priča o nekom osteopatu iz susjednoga grada. Pomogao je njezinu sinu. Pomislim. „Pa zašto ne bih i ja pokušao?“ Operirati još uvijek mogu kasnije. Kućni se liječnik složio iako se vidjelo da je skeptičan. U Luksemburgu osteopatia nije priznati način liječenja.

Ugovorim termin i nakon 6-7 posjeta bolovi u leđima potpuno su prestali. Čovjek me ipak upozorio da šteta na kralježnici nije otklonjena, nego da je on samo oslobodio živce koji su bili ukliješteni. „Nikad više ne smijete nositi torbu na leđima jer će se bolovi inače ponovno pojaviti“, reče mi. „I ne mislim je više nositi“, odgovorim. Dovoljno sam je dugo nosio.

Međutim kad je nešto zapisano, onda se to mora i dogoditi. Jednoga dana, dok sam u automobilu čekao zeleno svjetlo, primijetim nekoga čovjeka kako prelazi ulicu vukući za sobom torbu na dva velika kotača. Oko struka je imao široki pojas, na koji su bile zakvačene dvije poluge, a na njima velika torba. Nešto kao Riksha, pomislim. Htjedoh potrčati za njim, međutim vozači iza mene počeše trubiti pa sam morao voziti dalje. Čim sam došao kući, dao sam se u potragu za tim kolicima na internetu. Napisah Trailer (prikolica) i pojavi se stranica sa slikom kolica koja sam vidio. Pročitam informacije i shvatim da je to neki inženjer kreirao baš za ljude koji imaju problema s leđima. Naručim i nakon pet dana Wheelie je bio moj.

„Što sad?“ pita me supruga. „Nećeš valjda opet na dugo pješačenje?“ „Ma kakvo dugo pješačenje? Dosta mi je bilo. Ovo je za pješačenje po Luksemburgu.“ Tako sam stvarno i mislio. Međutim što sam kolica više isprobavao, to su se misli o još jednom hodočašću češće vrzmale po glavi. Rim. Taj vječni grad u koji su tisuće hodočasnika hrlile kroz stoljeća.

Počeo sam prikupljati informacije putem interneta i shvatio da ih ima neusporedivo manje nego o Composteli. Našao sam tek jedan vodič na engleskom jeziku. Izgledao je dobro jer su u njemu bile ocrtane karte i naznačeni brojevi telefona hotela i župnih ureda gdje se moglo naći prenoćište. Put je bio tako detaljno opisan da je bilo potrebno knjigu stalno držati u rukama i čitati upute. Nije mi se to sviđalo, ali nisam našao ništa drugo. U vodiču je bilo navedeno da je cijeli put označen GPS-om pa sam kontaktirao autora koji mi je poslao datoteku i koju sam stavio na svoj Garmin Oregon 550 t aparat. Topografske karte Francuske, Švicarske i Italije također sam pronašao i stavio na aparat. Kad sam sve to prikupio, supruga je shvatila što se sprema. I dala mi dozvolu.

Počeo sam se fizički pripremati odmah nakon Nove godine 2011. U početku dvaput tjedno po 15-20 km, a kasnije tri-četiri puta tjedno po 20-30 km. Leđa me nisu mučila, a kolica su više nego ispunila sva moja očekivanja.

U ožujku sam počeo pripremati stvari koje će mi biti potrebne na putu. Kao već iskusni hodočasnik znao sam što mi je neophodno potrebno, a što nije.

Kao prvo, pripremio sam torbicu za njegu nogu:

  • sportska krema za ublažavanje trenja između čarapa i kože (najbolja koju sam probao jest Hirschtalgcreme). Njome treba namazati stopala svako jutro prije polaska;
  • compeede flasteri za njegu žuljeva
  • dezinfekcijsko sredstvo
  • upaljač, iglice i konac

(Žuljevi se navečer probuše iglicom, koju prije toga treba dezinficirati na plamenu upaljača, a komad konca treba provući iglicom kroz žulj i ostaviti ga da s dva kraja visi i omogući tekućini da preko noći iziđe. Dezinficirati tekućinom. Tek ujutro treba staviti compeede flaster na žulj.)

  • nekoliko normalnih flastera za eventualne rane
  • balzam za noge. Ili Wicks koji ja preferiram. Treba namazati noge nakon tuširanja navečer. Neki upotrebljavaju alkohol ili rakiju.
  • noktarice ili škarice za rezanje nokata koji moraju biti uvijek vrlo, vrlo kratki.

Obuća:

  • čizme (ja ih nosim samo kad kiša pada i kad je hladno);
  • tenisice za trčanje (koje ja preferiram jer u njima nije tako vruće, a imaju gel u petama);
  • sandale, koje nosim navečer poslije pješačenja;
  • dvoje trekking čarape za čizme (Falke ili neka druga marka)
  • dvoje čarape za tenisice.

Odjeća:

  • dvije majice od mikrovlakna jer se moraju osušiti preko noći
  • dvoje gaćice od istog materijala
  • jednu ili dvije majice od istoga materijala za navečer
  • eventualno majicu i duge gaće za spavanje od istog materijala
  • kratke i duge hlače od istog materijala za pješačenje. (One se mogu nositi navečer.)
  • Vesta za kišu i vesta za hladne večeri. (Fleece je lagan i topao.)
  • Šešir sa širokim obodom za zaštitu od sunca.

Ostalo:

  • vreća za spavanje i mat za spavanje na podu
  • veliki ručnik također od laganog materijala
  • kišobran
  • baterijska svjetiljka
  • boce za vodu
  • barem jedan obrok hrane. (U mom slučaju to je bila suha kobasica, kruh i nekoliko powerbarsa.)
  • nož
  • mobitel, fotoaparat, punjači, rezervne baterije
  • kreditne kartice, novac
  • osobna iskaznica, hodočasnička iskaznica.

Karte, vodič, GPS*

  • Ja sam se služio vodičom „LightFoot Guide to the Via Francigena“ ISBN 978-2-917183-11-3 i 978-2-917183-08-3 (može se kupiti na www.amazon.com) u kojima je svaka etapa Via Francigena tekstualno detaljno opisana (na engleskom). U njemu su također ucrtane karte svake etape, s imenima mjesta kroz koja Via Francigena prolazi. A što je vrlo važno, autor je na svakoj postaji označio adrese i brojeve telefona nekoliko hotela, privatnih smještaja i takozvanih „Religious hostel“ (vjerskih konačišta – župnih domova), koja su besplatna ili vrlo jeftina. No za mene najvažnije, u tom vodiču autor napominje da je cijela Via Francigena trasirana GPS-om pa se pomoću digitalnih karata i odgovarajućih uređaja može slijediti kao navigacijskim sustavom. Na molbu e-mailom autor mi je poslao datoteku svih etapa.
  • Lista prenoćišta uz Via Francigena u Švicarskoj i Italiji, s povoljnim cijenama, može se naći na www.eurovia.tv
  • Karte 1:30.000 koje sam kupio na adresi http://www.percorsiditerre.it/ vrlo su detaljne. Na toj se adresi može naći i GPS datoteka „Via Francigena“, koja se može skinuti besplatno, te vodič na talijanskom.
  • GPS (Global Positioning System (Globalni pozicijski sustav) američki satelitski sustav od 24 do 32 satelita koji kruže u srednjoj zemljinoj orbiti i koji omogućuju malim elektroničkim prijamnicima određivanje njihove lokacije (longitude, latitude i altitude – zemljopisne dužine, zemljopisne širine i visine) s odmakom od samo nekoliko metara. Pomoću toga prijamnika, na digitalnoj karti u kojoj je ucrtan put, navigacija je, nakon kratkog uvježbavanja, vrlo jednostavna i točna. Na digitalnoj se karti također nalaze takozvani „Points of Interest – točke ili objekti od interesa), hoteli, restorani, bolnice, apoteke, trgovački centri… tako da je u gradovima lako naći najbliži objekt koji čovjek traži.

Ja sam upotrebljavao prijamnik „Garmin Oregon 550t“ i digitalne karte, Francuske, Švicarske i Italije, koje sam instalirao u svoj prijamnik.

Pribor za osobnu higijenu:

  • brijaći pribor za muškarce (Neki puste bradu pa se ne moraju brijati.)
  • četkica i pasta za zube
  • sapun za pranje rublja i tuširanje, dezodorans, šampon
  • krema za sunčanje.

Lijekovi: osobni lijekovi, aspirin, imodium, sredstvo protiv insekata, balzam za usne…

Ostalo je luksuz. Ne smije se zaboraviti da to sve treba nositi. A da svaki kilogram postaje sve težim i težim što je etapa duža.

Početkom travnja sve je bilo spremno. Fizičke su pripreme bile intenzivne kao nikada dotad. Prešao sam više od 600 km u 3 mjeseca. Osjećao sam se pripravan i pun snage. Išao sam nekoliko puta u šumu svojoj kapelici i molio Gospu za pomoć na putu, a i pomoć mojoj obitelji da izdrži moje odsustvo.

Soba u hotelu u Besançonu već je odavno bila rezervirana. Dan prije dobio sam blagoslov od župnika. Torbu sam spakirao i 15. travnja krenuo na vlak. Supruga me pratila do grada Luksemburga, gdje sam sjeo u TGV vlak za Pariz. Odatle za Besançon, gdje sam stigao oko 17 sati. Hotel se nalazio blizu kolodvora pa nisam morao dugo pješačiti.

Još sam razmijenio nekoliko e-mailova s o. Božidarom iz Doma hrvatskih hodočasnika u Rimu. Pisali smo o mom hodočašću i ja sam mu poslao svoje podatke te informacije o putu kojim namjeravam pješačiti. Dan prije polaska čuo sam o sramotnoj presudi našim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Haagu i zajedno s o. Božidarom odlučio prikazati svoje hodočašće za njih.

 

 

 

Design by: Dvoklik