Samaritanac

Petak, 3. lipnja 2011.

La Storta – Rim (15,8 km)

Točno u 7 sati stojim ispred hotela i čekam. Pojave se uskoro. Beate opet trpi martirij. Lice joj iskrivljeno od bolova, a nogu ne može dići nego je vuče iza sebe. Kažem joj da skine torbu i stavimo je opet na moja kolica. I mene od jučer leđa malo bole, no ne mogu gledati kako ona pati, a brzinom kojom ona hoda nećemo stići do navečer. Kažem joj neka stisne zube i slijedi nas. Tako je i bilo. Hodamo brzo, širokom Viom Cassiom punom prometa. La Storta je predgrađe Rima i, kao većina predgrađa, ne izgleda baš najljepše. Pocrnjele fasade kuća, neuređeni vrtovi i vrlo malo zelenila. No nama se žuri i jedino što želimo jest stići na cilj što brže. Promatranje okoliša je prošlost. Najradije bismo već bili na Trgu sv. Petra.

Idem naprijed i s vremena na vrijeme se okrenem. Beate stisnula zube i slijedi 20-tak metara iza nas. Znam da je rezervirala sobu u nekom hotelu i namjerava razgledati Rim sljedećih pet dana. Bojim se za nju da od toga ništa neće biti, jer čim stigne na cilj, uzbuđenje će splasnuti a bolovi će se udvostručiti. No ona je odrasla pa neka snosi posljedice.

„Slavko, ti si zaista dobar čovjek!“ čujem je kako doziva. „Reci svojoj supruzi da si dobar čovjek!“ Prasnem u smijeh. „Reci joj ti, Beate, jer ako joj ja to kažem, reći će da sam dobar prema drugima, ali ne dovoljno prema njoj.“ I mi smo svjedoci, ti si pravi Samaritanac!“ nadoda Pierre. „Ali ja ne stavljam ranjenika na svog magarca, nego samo vučem torbu“, branim se. „To je kao da si mi povio rane i stavio me na magarca“, odgovara Beate. Skrenem razgovor na drugu temu prije nego stvarno pomislim da sam dobar. Ugledamo terasu nekog bara i Catherine nas poziva da popijemo kapučino. Ona i Pierre to čine svaki dan, kaže. Sjednemo i uživamo u zaista dobroj kavi i kolaču, koji Pierre inzistira platiti. Valjda što sam Samaritanac, pomislim. Ili je to revanš za pivo koje sam ja njima platio u jednom od barova neki dan.

Zove me Mato Martinović, upravitelj iz Doma hrvatskih hodočasnika „Blaženi Ivan Merz“ i dogovaramo se gdje ćemo se naći. Pokušam pogoditi koliko nam vremena treba do Trga sv. Petra. Oko 10,30 – 11,00 sati. Promet je sve gušći i gušći. Naročito puno kamiona. Jedan kamion uspori i vozač me pita za Viu Giovanni (ili tako nešto). „Prva desno ili treća lijevo, no ja pojma nemam.“ Zar zaista izgledam ponovno kao da sam odavde?

Približavamo se Vatikanu. S desne strane kilometarska kolona ljudi čeka u redu za ulazak u muzej. Na ovoj vrućini od 35 stupnjeva u hladu treba zaista biti hrabar. Dolazimo do Porte Angelice, gdje sam se dogovorio sresti Matu. Nema ga, jer sam mu opisao put kojim sam po vodiču trebao proći, no slijedili smo Pierreov vodič pa je put bio nešto drugačiji. Zovem Matu i on se pojavi za nekoliko minuta. Zajedno dolazimo na Trg sv. Petra, srce Rima kamo su svi hodočasnici tijekom stoljeća najprije dolazili da bi potom na grobu sv. Petra ispovjedili svoju vjeru i obavili svoje pobožnosti. Tako činim i ja vjeran tisućljetnoj tradiciji rimskih hodočasnika.

Pozdravim se potom sa svojim pratiocima i idem s Matom do njegova automobila, gdje ostavim kolica. Kaže mi da imamo termin u Radio Vatikanu, gdje trebam dati intervju, a onda idemo u Hrvatski dom. Na Radio Vatikanu nas očekuje hrvatski novinar Marko, iz Livna, i potom zajedno s urednikom o. Vatroslavom Halambekom sjedimo u malom uredu i razgovaramo. Marko i o. Vatroslav se sjete da bih mogao dati također intervju Francuzima i Nijemcima pa ih zovu. Mladi se Francuz uskoro pojavi. Razgovaramo o mome hodočašću. Ni on nikada nije čuo za Viu Francigenu. (Sreća njegova što Domenico nije tu). Nakon toga razgovora idemo u studio, gdje Marko snimi poduži razgovor o mojim motivima i doživljajima s hodočašća. I Nijemci nešto kasnije to isto učine, a onda mi Marko pokazuje ogromnu zgradu Radio Vatikana. Kaže mi da Radio Vatikan emitira na 52 jezika. Vodi me u studio odakle Sveti Otac šalje radio poruke svijetu. Zaista impresivno. Nakon što smo sve obavili Mato me vozi u Hrvatski dom, koji se nalazi 12 kilometara odatle na jugoistočnom dijelu grada. Na ulazu u dvorište Doma dočekuje nas impresivni veliki križa izrađen od bračkog kamena i cigala iz razrušenog aljmaškog svetišta. Podignut je u spomen Velikog Jubileja 2000. g. i u spomen svim Hrvatima koji su poginuli za vjeru i domovinu. Slikam se pokraj njega.

Mato me vodi u Dom, gdje me dočekuje ljubezna gospođa Ivanka. Pokazuje mi sobu, koja ima sve udobnosti hotela. Čudim se jer sam mislio da je ovaj dom kao mnogi župni domovi i da ima tek spartanski namještaj. Predrasude.

Ručak je gotov te zajedno s Matom idem u kuhinju. Tamo su Ivanka, Marija i Vesna. Uz domaću rakiju i vino ručamo kao prinčevi. Mato mi još nakon ručka pokazuje Dom, koji ima 25 soba, kapelicu, blagovaonicu, terasu. U blagovaonici me čeka iznenađenje: na velikoj ploči tekst o mome hodočašću i nekoliko mojih fotografija. Osjećam se počašćenim.

Mato se nakon toga pozdravi, a ja idem u sobu i raskomotim se. Gledam torbu i ne mogu vjerovati da je sutra ujutro ne moram pakirati. Ne mogu shvatiti da sam na cilju.