Anđeo Gabrijel

Četvrtak, 2. lipnja 2011.

Campagna di Roma – La Storta (24,4 km)

U hotelu serviraju doručak tek u 8 sati pa idem u obližnji bar doručkovati. Otvaraju u 6 sati, što je zaista dobro. Kapučino je jednostavno odličan, a topli kroasan također. Šteta što nemam vremena duže uživati u tome. Treba ići dalje. Platim, prikvačim kolica za pojas i izlazim na raskrižje. Tu ugledam neku hodočasnicu kako neodlučno gleda oko sebe. Približim se i prepoznam Beate. Pokažem joj smjer kojim put ide, a ona kad me ugledala, zagrli me i uz suze kaže da sam od neba poslan. „Molila sam Boga da mi pošalje anđela Gabrijela i eto poslao je tebe!“ „Toliko puta, na mojim hodočašćima, neki mi je anđeo pomogao da mi je drago biti u toj ulozi“, kažem joj. Čudim se njezinu izljevu osjećaja pa je pitam što se to dogodilo. Jučer, dok je prolazila pored Vie Cassie, napao je neki čovjek i pokušao silovati, kaže kroz suze. A noć je provela u župnom domu, sama, u ogromnoj dvorani sa 100 kreveta. Oka nije sklopila jer je umirala od straha pri svakom i najmanjem zvuku.

„Dobro, ja ću danas ostati s tobom“, kažem joj. „Ali ja ne mogu tako brzo hodati kao ti.“ „Nije važno. Mogu ja hodati tako sporo kao ti.“ I nastavimo zajedno. Ona jedva hoda. Noga joj je do te mjere natekla da je jutros, kaže, jedva navukla čizme na nju.

Put se spušta pa ponovno penje. Moram stvarno usporiti jer Beate već zaostaje iako idem sporo. Na vrhu brijega puca pogled na dolinu ispred nas i okolne brežuljke. Cesta kojom se spuštamo prolazi između visokih redova procvaloga grmlja, čije žute grane kao da su od zlata. Čak i Beate zaboravi na bolove i divi se krajoliku. Prepriča mi u detalje što se to jučer dogodilo i imam osjećaj da joj je nešto bolje nakon toga. Pitam je o njezinoj obitelji samo da bih joj skrenuo misli na nešto drugo. Priča mi o svojih petero djece i 14 unučadi. Ponosna je na njih i voli ih iznad svega. Dvoje po dvoje čuva ih svakog tjedna.

Dolazimo u Formelo, malo selo gdje se zaustavimo u prvom baru jer Beate nije doručkovala niti popila kavu. I ja pojedem kroasan uz kapučino. Malo kasnije u bar ulazi Domenico. Pridruži nam se jer on ne može odoljeti slatkišima, kaže.

Nastavimo dalje između livada i polja i nakon nekoliko kilometara zađosmo u šumu. Velika skupina ljudi stoji ili sjedi na proplanku i kao da nešto slave. Pitaju nas tko smo i jedna gospođa, koja je, čini se, glavna, ponudi nam da se zaustavimo i kušamo njihov sir (ricotta), koji su sami napravili. Na sredini proplanka ogromni slamnati šator. Gospođa nas zamoli da njezinoj skupini objasnimo u čemu se sastoji to naše hodočašće. Domenico im to onako stručno objašnjava i uživa u oratorskoj ulozi. Kušamo sir, koji je svjež i još topao. Mmm…

Pitamo čemu služi šator i kažu nam da su u takvim kolibama ljudi nekada živjeli pa su oni eto sada u turističke svrhe to sagradili od slame. Dolaze tu nekoliko puta godišnje, prave sir i uživaju u prirodi. Zahvalimo jedni drugima i mi nastavimo.

U šumi je bilo svježe, no čim smo izašli iz nje, sunce udari kao bičem po glavi. Bijeli put prolazi između niskog raslinja, koje zaustavlja vjetar, a ne pruža nimalo hladovine. Čim se malo raspričam s Domenicom, nehotice ubrzamo korak i svaki put moramo čekati da nas Beate sustigne. Ne mogu to više gledati pa joj kažem da stavi svoju torbu na moja kolica. Nećka se malo, onako pro forma, no brzo prihvati. Zavežemo torbu na kolica i idemo dalje. Osjećam kako dvostruka težina vuče pojas prema dolje pa ga pritegnem još više. Sad možemo ići normalnom brzinom. Beate tek sada primijeti koliko je torba uzrok otekline na njezinoj nozi.

Uskoro izađemo na Viu Cassiu koja nas vodi do cilja. Cesta je uska i krivudava, a vozači često sijeku krivine. Domenico ih psuje neprekidno. „Stronzo!“ „Maledetto!“ (Gade! Prokletniče! ) Sav se zajapurio u licu od ljutnje. Predložim mu da ja idem naprijed, jer se bojim da ne bi pao pod neki auto u svojoj uzbuđenosti. La Storta je beskonačna. Cesta, prepuna automobila i kamiona, prolazi između dva reda ružnih, prljavih zgrada. GPS mi pokazuje da se najbliži hotel nalazi ispred nas, pored ceste. Pitam njih gdje oni namjeravaju prenoćiti. Imaju nekoliko adresa, no nisu još odlučili. Stotinjak metara prije hotela ugledamo terasu nekoga bara odmah pored ceste i istodobno svi krenemo prema njoj. I tu nađemo Catherine i Pierrea. Sjednemo i Beate mi donese veliko hladno pivo da mi barem malo zahvali što sam je spasio, kako kaže.

Uživamo u pivu i dogovaramo se gdje će tko prenoćiti. Netko im reče da se župni dom nalazi 2-3 km dalje, i to u smjeru iz kojeg smo došli. Ljute se na sebe što to nisu prije provjerili, no sad je kasno. Nagovaram ih da i oni pođu u hotel, koji je tu pred nosom. Svi su umorni i nije ih teško nagovoriti. Ulazimo u hotel. Na lijepo uređenoj recepciji elegantna gospođa uz smiješak objašnjava da ima samo dvije jednokrevetne sobe koje su još slobodne. 80 eura za jednu noć. „Za obje sobe?“ pita Domenico. „Ne, gospodine. Za jednu sobu.“ Opet se Domenico pokušava cjenkati, no opet uzaludno. Na kraju ostajem sam, a oni se odluče vratiti u župni dom. Gospođa im objasni smjer i još nam preporuči restoran gdje s njezinom posjetnicom možemo dobiti popust. Dogovorimo se naći se u restoranu.

U 19 sati svi smo za stolom u nekakvu svečanom raspoloženju. Proslavljamo sretno i skoro završeno hodočašće. Nečije duže nečije kraće, ali svačije jednako intenzivno i nezaboravno. Pričamo o zajedničkim doživljajima, kojih nema baš puno, jer smo rijetko pješačili zajedno, no to im daje još više značaja. Smijemo se Domenicu, koji opet pita konobaricu gdje je Via Francigena i čuđenju konobarice, koja nikad nije za to čula. Dogovorimo se sutrašnju etapu pješačiti zajedno. Svi osim Domenica, koji „mora“ uzeti vlak iz Rima u 13 sati pa će jako rano krenuti, ne čekajući doručak. Mi ostali odlučimo naći se u 7 sati ispred moga hotela.