Domenico i Giuseppe

Srijeda, 1. lipnja 2011.

Sutri – Campagna di Roma (26,5 km)

Za vrijeme doručka pojavi se još jedan hodočasnik, Talijan no izbjegava razgovor pa ga pustim na miru. Doručkujem nabrzinu i krenem. Oblačno je i sitna kiša polako rominja. Spuštam se do nacionalne ceste Via Cassia i nastavim njome prvih nekoliko kilometara, a onda put skrene nadesno uskom seoskom cestom. Nekoliko stotina metara ispred sebe ugledam dva pješaka i prepoznam Catherine i Pierrea. Znam da pješače dobro, no ipak više volim pješačiti sam pa usporim i pustim ih da odmaknu. Kiša uskoro prestade, a i oblaci nešto kasnije potpuno nestanu. Još mokra cesta kao da kuha na suncu. Sparno je i vruće.

Pješačim uz Viu Cassiu, od koje me dijeli visoka živa ograda pa je buka automobila prigušena. Još da je između sunca i mene pa da mi pruži malo hlada, bilo bi izvrsno. No ne mogu sve imati. Prolazim pored Monterosia i odlučim svratiti i ručati. A i boce za vodu skoro su prazne pa ću ih napuniti. Nije to velik obilazak, a znam da je to jedino mjesto kroz koje put prolazi sve do cilja. Popnem se uz mali uspon i nađem se u uskoj ulici koja prolazi kroz centar. Ugledam terasu nekog bara i uputim se prema njoj. Za stolom sjedi Domenico i pije pivo. Lice mu crveno od napora i vrućine. I ja naručim sendvič i pivo pa sjednem za njegov stol. Uživam u tom jelu i piću dok slušam kako se Domenico tuži na slabo označen put. „Već sam dvaput zalutao od jutros. A prešao sam tek nekih deset kilometara.“ Predložim mu da nastavimo dalje zajedno, što on rado prihvati. Znam da on pješači puno sporije od mene, no ne žuri mi se jer etapa nije dugačka. Vlasnica nas zamoli da joj napišemo nekoliko riječi u njezinu knjigu hodočasnika, što i učinimo. Ja napišem na hrvatskom i engleskom nekoliko riječi zahvale, a ona mi naplati samo jedan euro za sendvič i pivo. „Da sam znao, napisao bih joj na još nekoliko jezika“, kažem Domenicu.

Nastavimo dalje. Ponovno uz Viu Cassiu nekoliko kilometara, a onda se put odvaja od nje i prolazi kroz polja bijelim prašnjavim putom. Slijedimo znakove i upute mog GPS-a, koji su u početku isti, no uskoro se razilaze. Njegova karta pokazuje u nekom trećem smjeru pa smo neodlučni. Pitamo neke seljake koji rade na susjednom polju, no oni nikad nisu čuli za Viu Francigenu. Domenico se ljuti na njih. „Kako ne znate za to kad prolazi kroz vaša polja?“ odlučimo slijediti znakove, no nakon dva kilometra oni nestanu. Kažem Domenicu da ću ja slijediti svoj GPS, a on neka odluči. Nije siguran, no ipak pođe za mnom. Vraćamo se u velikom luku prema Vii Cassii i nastavimo pored nje sve do predgrađa Campagne di Roma.

Grad se nalazi na vrhu brijega pa se penjemo strmim usponom. Domenico psuje naglas i Viu Francigenu i one koji su trasirali taj put uz ovakve uspone. „Svaki dan se na kraju etape moram penjati uzbrdo. Zašto barem jedanput ne naprave grad u dolini?“ Smijem se. Domenico je zaista osvježavajuća pojava.

Pitam ga gdje namjerava prenoćiti i reče mi da u župnom domu ima dvorana sa 100 kreveta i da ga to baš ne privlači pa će i on u hotel. Ugledamo jedan hotel u centru i uputimo se prema njemu. Vlasnik nam kaže da je cijena 50 eura, a Domenico se cjenka s njim nastojeći mu objasniti da smo mi siromašni hodočasnici i da ne možemo platiti toliko. „A vi idite u župni dom!“ Dok se njih dvojica prepiru, dolaze i Catherine i Pierre, što Domenicu daje nove argumente, jer nas sada ima više. No bez uspjeha. Cijena ostaje ista.

Dogovorimo se naći se poslije i večerati zajedno. Ja nisam umoran pa mi se ne spava. Iziđem malo kasnije u grad, no ne vidim ništa zanimljivo pa sjednem na terasu i čitam. Naručim sendvič, jer sam prilično gladan. Dok čekam, priđe mi neki mladi čovjek i traži vatre za cigaretu. Vatre nemam, no kad je primijetio da nisam Talijan, pita me otkuda dolazim. Fasciniran je mojim hodočašćem i raspituje se o svemu. Kaže mi da je i njegova sestra prije nekoliko godina hodočastila u Santiago de Compostelu i da mu je opisala slične dojmove kao i ja. Predstavi se kao Giuseppe, sjedne za moj stol i priča mi o sebi. Odvjetnik je i specijalizirao se u poreznom zakonu. Kaže da je to u Italiji zlatni rudnik, jer zakoni su puni rupa. A supruga mu, Norvežanka, također je odvjetnica. Izišao je samo na kavu, no nakon više od sat vremena još je tu. I priča mi kako ga je nedavna majčina smrt pogodila i kako je tek nakon toga progovorio s ocem, koji ih je davno napustio i s kojim je bio prekinuo svaki kontakt. Supruga ga zove, no kaže joj da mu se ne ide u ured, nego da će ići kući. Priča mi i o njoj i problemima koje su morali prebroditi jer dolaze iz posve različitih svjetova i kultura. Dva puna sata mi smo razgovarali i on je otvorio svoju dušu.

„Ovo mi se nikad dosad nije dogodilo. Neke stvari koje sam ti povjerio nisam nikome nikada rekao!“ „Da, ponekad je lakše povjeriti stvari nekom strancu nego najbližem prijatelju.“ Dadne mi svoju posjetnicu i moli me da mu se javim kad stignem kući. Grli me kao oca na rastanku i zahvaljuje na strpljenju. „Počašćen sam tvojim povjerenjem“, kažem mu. I jesam više nego počašćen. Takvo nešto može se dogoditi samo na hodočašću. Sendvič koji sam naručio mlada je konobarica bila zaboravila u pećnici pa je prilično tvrd i izgorio, no razgovor sa Giuseppeom osvježio me do te mjere da nisam ni primijetio koliko je sendvič tvrd.

Prošetam još malo i sretnem Domenica. On je malo spavao pa se uputio u razgledanje grada. Kaže da nema ništa vrijedno razgledanja pa se uputimo na prvu terasu. To je fast food restoran i vino koje smo dobili vrlo je loše. Domenico pita konobaricu, koja je i vlasnica, gdje se može dobro večerati. „Kod nas“, kaže mu ona. Ona je Njemica, a muž Talijan. Sreli su se u Njemačkoj i otvorili ovaj restoran prije 16 godina. Domenico joj objašnjava da mi želimo jesti paštu i meso, no ona mu potvrđuje da njezin muž zna sve napraviti. Opet se svađaju. Nastojim umiriti Domenica, no nije to baš lako. Njegov temperament je kao vulkan. Kad se jednom probudi, teško ga je zaustaviti. Dolaze i Francuzi pa se uputimo kroz grad. Prolazimo pored nekog restorana i Domenico pita možemo li tu jesti. „Može, ali u 8 sati“. Domenico je u punoj formi pa pita neku prolaznicu zna li kuda Via Francigena ide dalje. „He! Via Francigena?“

Ostat će nam to kao pozdrav, sve do Rima. Večera je vrlo ukusna. A vlasnik na Domenicovo pitanje donosi staru kartu iz 13. Stoljeća, na kojoj je Via Francigena ucrtana. Domenico je sav sretan što barem jedan od njegovih Talijana zna za taj put.

Catherine žali što Beate nije tu da uživa u ovoj predstavi. Nitko je nije odavno vidio i svi se bojimo za nju, jer znamo koliko je patila zbog problema s nogom.