Ljepote talijanskih krajolika

Utorak, 31. svibnja 2011.

Viterbo – Sutri (37,8 km)

Ljubazna gospođa na recepciji objasnila mi je kuda je najlakše izići iz grada. Poklonila mi je i plan grada jer je turistički ured bio jučer zatvoren. Provjerio sam sinoć put pa sada ne moram tražiti. Nađem se vrlo brzo izvan gradskih zidina i ponovno se susretnem s prometom. No nije to onaj promet od jučer. Ovo nije nacionalna cesta, a i rano je – krenuo sam u 6 sati jer su mi u hotelu iznimno servirali doručak tako rano. Do sada je to hotel s najboljim servisom, što sam im i rekao.

Prolazim predgrađem, koje još u velikoj mjeri spava. Moram stalno pratiti kartu na GPS-u jer ne slijedim službeni put, koji vodi po nacionalnoj cesti i pored nje. Uličice kroz koje prolazim gotovo su bez prometa. Penjem se uz blagu padinu i nakon nekoliko kilometara nađem se na vrhu. Tu je i regionalna cesta s puno više prometa. Stotine i stotine vespa, koje većinom voze mlade djevojke. Vjerojatno žure u školu. S vrha brijega pruža se pogled na Viterbo, koji je ostao daleko iza mene. Skrenem na seosku cestu što često prolazi kroz šumarke i pruža udobnu hladovinu. Sad se spustovi i usponi nižu jedan za drugim. U daljini ugledam selo na vrhu brijega. To je vjerojatno San Martino al Cimino, pomislim, nakon što sam provjerio na karti. I zaista je točno. Popijem kapučino na jednoj terasi, napunim boce vodom i raspitam se za najlakši put. On vodi uz užasno strmu ulicu pored crkve i dalje kroz šumu, još uvijek uzbrdo. Cesta krivuda i zavojima nikad kraja. Svaki se put ponadam da je posljednji zavoj, no on je još daleko. Jutros sam krenuo s 335 m nadmorske visine, a sad sam na 800 metara. Na cesti osim mene nema nikoga pa se pitam jesam li možda zalutao kroz ovu šumu. Nisam zalutao. Na visini od 825 metara dolazim do vrha i raskrižja. Neodlučno gledam ploče koje pokazuju u suprotnom smjeru prema istom mjestu – Ronciglione. Ne prolazim kroz to mjesto nego pored njega, pa provjerim pomoću GPS-a. Primijetim da se negdje ispred nalazi jezero „Lago di Vico“ i da dvije ceste obilaze oko njega sa svake strane. Sada shvatim smisao onih putokaza pa krenem desno jer mi se čini da je kraće.

Odmah se počnem spuštati, još uvijek kroz šumu. To je prirodni park i zaista je divan. Prava oaza mira, koju tek ponekad naruši buka nekog automobila. Često na padini brijega s desne strane primijetim zeca, lisicu ili rakuna. Gledaju me mirno dok prolazim, kao da znaju da im od mene ne prijeti nikakva opasnost. Povremeno ugledam između stabala, daleko dolje u dolini, plavu površinu jezera. Čini se tako blizu, no trebat će mi još dugo prije nego što se krivudavom uskom cestom spustim do njegove obale. Malo je to jezero, okruženo šumom sa svih strana i izgleda divno. Kao ulje mirna voda, a na njezinoj površini presijava se plavetnilo neba i zlatne zrake sunca. Tako bih rado zaplivao u njemu. No cilj je još daleko, a vremena malo, pa nastavim dalje. Ponovno uzbrdo, jer sam se u međuvremenu spustio na 520 metara nadmorske visine. Opet cesta krivuda, srećom, još kroz hladovinu šume, a na dionicama izloženim suncu osjeća se vrućina. Promet je još uvijek neznatan. Izvrsno!

Opet sam na vrhu brijega, ovoga puta na 650 m nadmorske visine. Izlazim iz šume i spuštam se prema širokoj dolini s druge strane planine. Prolazim pored farmi, na kojima seljaci, pod usijanim suncem, sporim pokretima nešto rade. Ja pak, još relativno svjež od pješačenja kroz šumu, hodam brzo, jer me kolica lagano guraju. Spust je dugačak nekoliko kilometara, a onda se nađem na nacionalnoj cesti. Sada više nema ni šume, ni mirnog jezera. Tu je samo buka kamiona i automobila. Ako sam dosad išao brzo, sada skoro trčim da bih što prije napustio ovu limenu lavinu koja se kotrlja cestom. Vidim na putokazu da još imam 4 kilometra do cilja.

Prešao sam ih za 45 minuta i ulazim u selo Capranica, gdje se nadam naći prenoćište iako u mom vodiču nisam vidio adresu niti jednoga hotela. Tek nekoliko privatnih smještaja i župni dom. Upitam prvoga prolaznika i kaže mi da ovdje mogu jesti i piti skoro na svakom koraku u jednoj od nebrojenih picerija ili barova, ali da nema mogućnosti za prenoćište. Pokažem mu adrese u mom vodiču i pitam gdje je to. „To su privatni smještaji u okolnim farmama, udaljenim nekoliko kilometara.“ Zahvalim na lošim vijestima i uputim se prema prvoj terasi. Naručim pivo i topli sendvič pa uživam u tome kraljevskom ručku. Vlasnik bara mi potvrdi da ovdje nema hotela i da je najbliži u Sutriu, koji je udaljen 5–6 kilometara. Predloži mi da u moje ime telefonira i provjeri ima li u tome jedinom hotelu mjesta. Zahvalno prihvatim, on zove i rezervira mi sobu. Odlično! Iako sam već prešao gotovo 34 km, zahvalan sam. Za „kaznu“ popijem još jedno pivo i nastavim. Opet nacionalnom cestom. I opet punom prometa. No sada je vrućina zaista nepodnošljiva. Tri su sata popodne i sunce je visoko na nebu. Osjećam ne samo njegovu vrućinu nego i težinu kao da ga na leđima moram nositi. Mislim da su ona dva piva isparila u prvih pola sata. Boce sam napunio vodom pa sad pijem na svakih stotinjak metara. Pršut je u sendviču bio slan pa sada žednim više nego obično. Sparno je i jedva dišem. Olujni oblaci gomilaju se na horizontu i čini se da će večeras biti kiše.

Začudo nisam previše umoran iako je profil etape bio vrlo težak, a dužina prilično velika. Zaista sam u odličnoj formi, sada kad sam skoro na krajnjem cilju. Prevalim tih 5 kilometara za manje od sat vremena i s prvim kapima kiše dolazim do maloga grada ili ovećeg sela Sutri. Brzo nađem hotel i sklonim se od pljuska, koji se svom snagom sručio na zemlju. Kakav timing!

Soba je mala, ali udobna. Na zidu pločica s tekstom: „Si prega di non fumare. Chi non fuma lascia un gradevole profumo di cortesia.“ (Molimo Vas da ne pušite. Tko ne puši, ostavlja ugodan parfem uljudnosti.) No druga je pločica na zidu zaista slatka. Engleski je prijevod totalno kriv, ali se dobro uklapa u atmosferu.

Dok se tuširam, moram se glasno smijati doslovnom prijevodu s jednog jezika na drugi. Znam da sam često pokušao pogoditi nečiju nacionalnost dok je govorio neki strani jezik. Većina ljudi naime prevodi u glavi s materinskoga jezika i to ponekad ispadne smiješno.

Nakon tuširanja gledam kroz prozor kako kiša lije. Tutnjava grmljavine čuje se u daljini. No kako je brzo počela, tako je kiša i prestala. Sunce se opet pojavilo pa izlazim u grad.

Nekada davno, u vrijeme etrurske i rimske vladavine Sutri (Sutrium) je bilo važno uporište, no danas je to gradić od oko 6.000 stanovnika bez nekoga posebnog značenja i ljepote. Glavni trg u centru s nekoliko prodavaonica i barova, ispred kojih se vide plastične stolice, izgleda siromašno i zapušteno. Tridesetak ljudi stoji ili sjedi na kamenim stepenicama pored fontane i priča. Ja pak sjednem na terasu i naručim obveznu čašu bijelog vina. Kao iz vedra neba, tog trenutka se pojavi Domenico pored stola. Ponudim mu da sjedne, što i prihvati. Našao je prenoćište u župnom domu zajedno s Catherine i Pierreom, koji se također ubrzo pojave i sjednu. Pričaju mi kako su oni prošli pored jezera Vico s druge strane i krenuli ovamo, a da nisu prolazili kroz Capranicu, kao ja. No udaljenost je gotovo ista. Pitam za Beate, ali je ni oni nisu vidjeli od Bolsena, gdje smo zajedno večerali.

Odlučimo zajedno večerati pa tražimo prikladno mjesto. Vlasnik bara nas uputi u obližnji restoran, gdje smo zaista dobro jeli. Sutra nam je cilj isti pa se dogovorimo da ćemo se tamo naći, jer i to je neki mali grad.