Papinski grad

Ponedjeljak, 30. svibnja 2011.

Bolsena – Viterbo (36,2 km)

Odlučio sam danas ne riskirati neugodna iznenađenja na službenom putu nego pješačiti nacionalnom cestom. Udaljenost je ista, kao i usponi. Ovdje promet, tamo vjerojatno neprolazne šikare. Doručkujem u jednom od barova na glavnom trgu i okrijepljen tako krenem cestom. Rano je i promet je još neznatan pa uživam u jutarnjoj svježini.

Ispred očiju prolaze slike događaja i dojmova iz proteklih dana i tjedana. Sve dosada sam izbjegavao razmišljati o konačnom cilju, jer to je bilo nešto nestvarno i nejasno u dalekoj budućnosti. No sada, kad sam se približio Rimu na manje od 150 km, počeo sam vjerovati da ću stići do njega. Koliko sam samo puta molio Gospu da mi dade snage da stignem do cilja! Koliko sam puta sumnjao hoću li to uspjeti! No Gospa me u najtežim trenutcima nije napustila, nego mi je svaki put pomogla da ih prebrodim. I vraćala mi nadu. Siguran sam da bez Njezine pomoći ne bih stigao dovde.

Pun sam snage i nekoga unutarnjeg zadovoljstva pa koračam čvrstim, brzim koracima cestom kojom sada voze tisuće automobila. No ne smetaju mi. Ima dovoljno mjesta i za njih i za mene. Čak mi ni vrućina ne smeta. Niti stalni usponi i spustovi. Čudno je to koliko unutarnje zadovoljstvo djeluje na tijelo i njegove sposobnosti. Popnem se, bez velikih problema, do Montefiasconea na 620 metara nadmorske visine. Zaustavim se tu i ručam.

Put se odavde strmo spušta prema Viterbu. Na izlazu iz Montefiasconea ugledam nekog pješaka kako uzbrdicom jedne sporedne ulice tetura prema meni. Prepoznam Domenica. Sav zajapuren briše znoj s lica. „Zar si odlučio vratiti se natrag?“ pitam ga u šali. „Ma, zalutao sam slijedeći znakove Vii Francigeni i odlučio nastaviti cestom. Sad mi je dosta tih lutanja. Odsad idem cestom!“ „Dobro došao u klub!“ On se zaustavi i nešto vadi iz torbe, a ja nastavim dalje. Spust je zaista strm, a cesta se u ravnoj crti gubi negdje dolje u dolini. Promet je sve gušći i gušći. Osobito se povećao broj kamiona. Okrećem se često i vidim kako Domenico tetura daleko iza mene. Sad više ne mogu uživati u krajoliku ni sanjarenju. Moram se usredotočiti na promet, koji kao stihija huji pored mene. Još 7 kilometara do cilja. S druge strane ceste u istom smjeru prolaze četiri biciklista. Nešto mi dovikuju, no ne razumijem zbog buke. Prijeđu oni na moju stranu pa me pitaju odakle dolazim. Sve ih zanima o mom putu pa im ukratko ispričam. Oni su iz Milana i tu su na odmoru, koji provode vozeći se biciklom uokolo. Pitaju treba li mi nešto i mogu li mi u nečemu pomoći. „Učinite da ovi automobili nestanu s ceste!“ „E, da možemo, mi bismo to rado i već davno bili učinili.“ Pozdrave i nestanu u koloni automobila.

Još pet kilometara. Dosad mi se promet činio gust, no sada je to neprekidna kolona automobila, mopeda, autobusa i kamiona, koji voze samo s nekoliko metara razmaka uz trubljenje i nepodnošljivu buku motora. A zrak je pun oštrog mirisa izgorjelog benzina, koji peče u nosu pri svakom udisaju. Idem sve brže i brže da bih se što prije riješio ove buke i smrada. No dug je put od pet kilometara, a najduži su oni posljednji. Okrenem se ponekad i uzaludno tražim zdepastu Domenicovu figuru. Izgubio se u limenome moru.

Napokon napuštam glavnu cestu i penjem se uskim ulicama staroga grada. Pješačka mi se zona nakon one buke čini kao oaza mira. Udišem zrak punim plućima i usporim korake. Prolazim pored dvaju hotela odmah na ulazu u grad, ali idem do centra u nadi da ću i tu naći neki hotel. No tu, čini se, nema ništa. Konzultiram GPS i upućuje me nešto dalje. Tu ima samo neki restoran. Konobarica je nova i ne zna gdje ima neko prenoćište. Ugledam dvojicu zidara kako sjede pored ceste i puše. Jedan mi od njih pokaza na obližnju kuću i reče da je tu privatni smještaj. Uputim se i zaista vidim na vratima ploču. Zvonim, nitko se ne javlja. Vidim nekog čovjeka kako sjedi na balkonu drugoga kata i pitam ga da li on to izdaje sobe. Da, sad će on sići, kaže. Kako se nakon 10 minuta nije pojavio, odustanem i tražim dalje. Ona dva zidara pođu sa mnom do obližnje brijačnice i jedan od njih pita vlasnicu gdje je najbliži hotel. Uputi me natrag do glavnog trga, preko kojega moram proći i krenuti lijevo niza stepenice.

Zahvalim zidarima i gospođi pa se vratim nekoliko stotina metara do trga i zaista ugledam stepenice koje se spuštaju prema širokoj cesti. Priupitam jednog čovjeka iako mi GPS pokazuje smjer prema hotelu. I on to potvrdi pa nastavim sporednom ulicom i nakon stotinjak metara stignem napokon pred hotel. Velika staklena vrata automatski se otvore i nađem se na recepciji. Gospođa me pita jesam li rezervirao sobu. „Nisam, gospođo.“ Kažem i već me strah da ću ponovno morati tražiti. „Ne bojte se, naći ćemo mi sobu za Vas, jer vidim da ste iscrpljeni.“ I nađe mi sobu. Vrlo udobnu, u kojoj klima uređaj funkcionira besprijekorno. I ne samo sobu nego mi je preporučila obližnji restoran, gdje ću s njezinom karticom dobiti popust od 10 posto. „Vi ste pravi anđeo.“ Sva cvjeta od zadovoljstava što mi je mogla pomoći. A tek ja!

Stari dio grada učinio mi se vrlo lijepim pa tražim informacije koje mi ljubazna gospođa daje u obliku brošure.

Ostatci etrurskih zidina pokazuju da se tu nalazilo naselje 310 godina pr. Kr., kad su ga Rimljani osvojili.

Godine 773. Desiderius izgrađuje pograničnu utvrdu Langobarda, a 852. spominje se Castrum Viterbi kao dio crkvene države. Prve se gradske zidine podižu 1092., a u nekoliko navrata sve do 1268. one će se nadograđivati.

Nekoliko se crkvenih sabora održalo u gradu, a povremeno je služio kao papinska rezidencija, zato ga nazivaju i papinskim gradom. Od 1257. do 1281. tu je stanovalo ukupno osam papa.

Povratkom papa u Rim Viterbo gubi značenje i postaje dio crkvene države. Godine 1871. postaje dio Kraljevine Italije.

U Viterbu se održala dosad najduža konklava. Godine 1268. Nakon smrti pape Klementa IV. počinje konklava koja je trajala 1005 dana (od 30. studenog 1268. do 1. rujna 1271.). Broj kardinala u početku bio je 20, a na kraju 16, jer su trojica u međuvremenu umrla, a treći je napustio. Napokon su kardinali bili zatvoreni uz kruh i vodu sve dok nisu izabrali novoga papu. A izabrali su Tebalda Viscontia, koji nije bio kardinal, čak niti svećenik, nego hodočasnik u Svetoj Zemlji. Visconti, arhiđakon u Liègeu, dolazi 10. veljače 1272. u Viterbo i postaje kandidatom. Zaredio se za svećenika i biskupa 19. ožujka 1272., a 27. ožujka 1272. postaje papom Gregorom X. u Rimu. Kakva povijest grada!

Stari je grad jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradova u srednjoj Italiji. Očuvani su i mnogi dvorci iz toga vremena na primjer: „Palazzo dei Papi“, 13. stoljeće te „Palazzo dei Priori“ itd..

Katedrala San Lorenzo, sagrađena na Herkulovu hramu, teško je oštećena savezničkim bombama za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U crkvi San Francesco čuvaju se grobovi Klementa IV. i Hadriana V.

No nakon izvjesnog vremena bijaše mi dosta povijesti i kulture pa sjednem na terasu na glavnom trgu i uz čašu vina sve do večere promatram prolaznike.