Mjesto euharistijskog čuda iz 1263.

Nedjelja, 29. svibnja 2011.

Aquapendente – Bolsena (22,1 km)

Etapa je danas relativno kratka, no ipak krenem rano, kao i svako jutro. Nedjelja je pa u hotelu serviraju doručak tek u 8 sati. No vlasnica mi dadne bon pomoću kojeg mogu doručkovati na njihov račun u bilo kojem baru u gradu. Zaustavim se u prvom od njih i pojedem kroasan uz kapučino. Tako okrijepljen krenem kroz potpuno prazne ulice. Na izlazu grada s desne strane puca pogled na Lago di Bolsena (Bolsensko jezero). Nije baš veliko, no okruženo gustim zelenilom presijava se na jutarnjem suncu tako da kombinacija plavog jezera i zelenila uokolo izgleda čisto i svježe. Dvije su inačice puta: jedna ide padinama brijega, a druga se spušta do jezera i ide cestom sve do cilja. Izaberem ovu drugu inačicu, a vidim kako Catherine i Pierre skreću na onu prvu.

Spuštam se krivudavom uskom cestom sve do jezera, a onda širom cestom, no bez velikog prometa, do cilja. S lijeve strane padine zelenoga brijega, a s druge strane plavo jezero uz koje se nižu kampinzi, hoteli, restorani i kafići. Turističko je to mjesto, no turisti još nisu stigli u velikom broju. Ovdje nisam u hladovini pa osjećam svu snagu sunca. Ravnica je i napredujem brzo.

Na ulazu u Bolsenu čitam na velikoj ploči da je to Citta del Miraccolo Eucaristico. Poslije sam čuo da je riječ o slučaju iz daleke 1263. godine, kad je za vrijeme euharistije na grobu svete Katarine, svećenik posumnjao u pretvorbu. Krv je prsnula iz hostije i poprskala liturgijsku odjeću. Papa Urban IV, koji se u tom trenutku nalazio u obližnjem mjestu pošalje biskupa Giacoma da provjeri događaj i da donese krvlju poprskano liturgijsko ruho, koje se i danas nalazi u katedrali u Orvietu. Sljedeće je godine papa uspostavio blagdan Corpus Domini. (Tijelovo).

Izdaleka se vide zidine dvorca na visokoj padini iznad grada. Spuštaju se sve do razine jezera. Odlučim popeti se gore i posjetiti dvorac, jer uopće nisam umoran. No najprije se zaustavim na terasi i pojedem sendvič. Gledam kako jedan mladi čovjek krpom čisti motor „Harley-Davidson“, čije se cijevi od kroma sjaje od glancanja. Ostali hodočasnici prolaze; najprije francuski par, pa onda Beate i Domenico. Beate jedva hoda. Noga joj natekla i užasno je boli, kako kaže. No na odmor ne pomišlja. Napokon prolazi i Ilse.

Pitam vlasnika gostionice i uputi me prema obližnjoj kući, u kojoj nađem privatni smještaj kod stare gospođe, koja me ispituje o mome hodočašću. Valjda sam to s tolikim žarom opisao da je pomislila da sam svećenik. Priča mi o svom hodočašću u Lourdes i blaženstvo koje je osjetila pored Gospina kipa. Pitam je li bila u Međugorju, no za nju je Gospa iz Lourdesa jedina prava. Uvjeravam je da je to ista Gospa, no bez uspjeha.

Idem kroz grad prema dvorcu i penjem se kamenim pločnicima i stepenicama. Sa zidina dvorca, koji je sada muzej, pruža se divan vidik prema jezeru, preko krovova od crvene cigle. Razgledam malo pa se uputim prema Capelli del Miracolo (Čudotvorna kapelica), gdje prisustvujem svetoj misi. Slučajno sam pogodio pravo vrijeme. Idem i do crkve svete Katarine i razgledam unutrašnjost kao i lijepu fasadu.

Na glavnom trgu, gdje sam poslije sjeo, orkestar svira i pjevač promuklim glasom pjeva pjesmu Adriana Celentana „Azzurro“. Stotinjak slušatelja sjedi na plastičnim stolicama poredanima ispred improvizirane pozornice. Glazba je vrlo glasna. Zvučnici samo trešte pa je teško čuti riječi pjesama. Uši mi nakon kratkog vremena zvone pa se uputim u restoran koji mi je moja gazdarica preporučila. Njezina je kći vlasnica. Ona joj je telefonirala da me dobro ugosti. Vlasnicu nisam vidio, no jelo je fantastično dobro i bez nje.