Veliki brat

Subota, 28. svibnja 2011.

Radicofani – Aquapendente (31,8 km)

Magla, ili niski oblaci ovili su se oko sela i vidik je jako kratak. I prilično je svježe, dok se spuštam glavnom ulicom. Na izlazu iz sela Via Francigena skreće nadesno i nastavlja bijelim putom, prekrivenim ovećim šljunkom pa kolica poskakuju s jednoga kamena na drugi. Spust je blag, no bez prijekida. U vodiču sam pročitao da ću se danas spustiti sa 800 m na 390 m nadmorske visine, na kojoj se Aquapendente nalazi. Jučer sam se toliko penjao pa se danas isto toliko moram spuštati. Srećom, što se više spuštam, to se vidik širi i nakon nekoliko kilometara pojavi se i sunce. Dakle ono gore na vrhu je bila magla.

Moj brat Ivan javlja mi da nam najstariji brat Vinko nije dobro, da je teško bolestan. I nakon što mu je pozlilo prije nekoliko dana, morao je u Livno u bolnicu. Molim se za njegovo ozdravljenje. Molim se i za naše generale, kao i svaki dan. Molim se za sve one koje sam sreo na putu. Molim se za sve one koji me prate u mislima i molitvama. Molim se za obitelj i sebe da mi Bog dadne dovoljno snage da stignem na cilj. Molim se…

Brežuljci su oko mene zeleni, no to je samo trava – nema šumaraka pa izgledaju nekako siromašno i pusto, onako zavijeni u sumaglicu. Daleko nadesno između dvaju brežuljaka diže se bijeli, gusti dim. A još dalje, na kraju vidljivoga horizonta, naziru se vrhovi neke planine. S lijeve pak strane zjapi ogromna rupa, kao bolna rana, na padini brijega ostatak je napuštenoga kamenoloma.

Slušam poskakivanje kotača preko šljunka i zvuk vlastitih koraka. Razmišljam o bruderu Vinku. Da, tako smo se oslovljavali uvijek. Čak i u davnoj prošlosti, dok je on studirao na Rijeci, a ja u Opatiji. Sjećam se koliko smo muke imali da bismo skupili dovoljno novca za autobus, jer udaljenost između Rijeke i Opatije je „ogromna“ – čak 12 kilometara. Ne sjećam se više koliko je dinara karta koštala, no to su za nas bili milijuni. Ipak smo povremeno uspjeli postati „milijunaši“ i sresti se. I hrabriti jedan drugoga. I diviti se jedan drugome. On je za mene bio VELIKI BRAT, a ja za njega uporni (tvrdoglavi) i pametni mali brat, kojeg treba štititi. Davali smo jedan drugome dio novca od ono malo što smo imali – kad smo imali. I bili sretni, jer bili smo zajedno. Ne daj se, Vinko, molim te!

Brišem znoj s lica. Ili je to neka druga tekućina, izazvana uspomenama iz daleke prošlosti? Život je ponekad okrutan. Boriš se da preživiš i školuješ. Boriš se da nađeš posao i prehraniš sebe i svoju obitelj. Boriš se da zadržiš integritet i ponos. Boriš se…

I onda, kad bi trebao uživati u plodovima rada i truda – kazna. Bolest. Bože, molim te pomozi mu. Oprosti mu njegove grijehe i ozdravi ga. Suze mi sad teku slobodno. Nema nikoga pored mene pa se ne moram sramiti svoje slabosti. Slabosti?

Vruće je. Sunce je nadvladalo oblake i grije svom snagom. Zaustavim se pored neke štale i oblačim kratke hlače. Dok se presvlačim, neka se mačka pojavi i uz mijaukanje i maženje traži nešto. S druge je strane ceste kuća, odakle je vjerojatno došla. Pomilujem je i odmah počne presti.“ Da, tebi vjerojatno nedostaje nježnost“ – kažem joj prije rastanka.

U dolini sam i dođem do ceste. Opet je to vječna Via Cassia. Srećom, s vrlo slabim prometom. Vjetar počne puhati u lice i ubrzo osuši znoj na njemu. Hodam brzo, jako brzo. Pun sam neke nervozne snage, koju moram potrošiti. U daljini, ispred sebe, ugledam pješake. Nakon nekoliko kilometara prepoznam Domenica i nešto malo dalje Beate. Njihov je ritam spor pa im se uskoro približim na nekoliko stotina metara. Skrenu na sporednu cestu, a ja nastavim glavnom, jer nisam raspoložen za društvo i razgovor. Ubrzam korak da bih ih pretekao.

No nešto dalje ugledam još dva pješaka – Catherine i Pierre. Hodaju brzo, no ipak ih stignem jer i oni slijepo slijede znakove i povremeno napuštaju glavnu cestu. Ugledaju me i sklone se da me propuste. Nastavim tim brzim, nervoznim ritmom, kojem se ne mogu oteti. Gostionica pored puta. Žedan sam i gladan pa se zaustavim. Na terasi sjedi Ilse. Noge je stavila na stolicu i pije vodu iz plastične boce. Bar je zatvoren, no ona je toliko iscrpljena da se morala zaustaviti. Sjednem i pitam kako su njezina stopala. Užasno. Nekoliko rana na svakom stopalu prekriveno zavojima. Trpi užasne bolove – kaže mi. A „mora“ stići prvog lipnja u Rim. Sretno ti bilo, kažem i ostavim je sjediti, a ja nastavim dalje. Do cilja više nije daleko. Okrenem se nekoliko puta i primijetim Ilse kako, daleko iza mene, pješači.

Još jedan strmi uspon i nađem se na ulazu u grad. Zaustavim se u prvoj gostionici i ručam na terasi. Uskoro i Ilse prolazi, no ne zaustavlja se. Sobu nađem u centru grada. Dok prolazim pored restorana, vidim kako konobarica priprema dugačke stolove za neku feštu. Rezerviram stol za večeras pa nakon uobičajenih aktivnosti izlazim u grad.

Prostor oko Aquapendente naseljevali su Etruščani i Rimljani, no prvi povijesni dokument modernoga grada datira iz 9. stoljeća s imenom Arisa. Dokument cara Otta I., datiran 964. spominje današnje ime grada, a znači „Viseća Voda“ zbog prisutnosti nekoliko slapova koji čine rijeku Paglia, a koja se nalazi na granici između Lazia i Toscane.

Grad je bio prva postaja Svetog Roka na putu kroz Italiju u 14. stoljeću. Svetac je navodno proveo nekoliko dana u bolnici, gdje je liječio bolesnike od kuge.

U gradu se nalazi nekoliko crkava, od kojih je najpoznatija katedrala iz 12. stoljeća. Malen je to, ali jako lijep gradić, u kojem danas živi oko 6.000 stanovnika.

Nakon obilaska grada sjednem na terasu i čitam uz čašu vina. Uskoro mi se pridruže Catherine i Pierre. Pričaju mi da žive na Montmartre (u Parizu), a da imaju kuću i u Bretanji. Oboje su u mirovini pa najviše vremena provode pješačeći po svijetu. Pješačili su u Indiji, u nekoliko zemalja Južne Amerike te kroz niz europskih zemalja. Pješačenje im je postalo gotovo profesijom. Pitam kako se slažu na putu, jer znam iz mnogih slučajeva da se veliki broj parova rastane za vrijeme ili odmah nakon dugoga pješačenja. „Često se posvadimo, no brzo i pomirimo.“ – rekoše. Primijetim da Catherine vodi glavnu riječ, a da joj muž samo potvrđuje. Valjda je to tajna njihova dugogodišnjega zajedničkog života.

I oni su, kao i ostali hodočasnici, rezervirali stol u istom restoranu kao i ja pa se nađemo za vrijeme večere. Tu su njih dvoje, Beate, Domenico i Ilse. Jedemo, pijemo i smijemo se svojim zgodama i nezgodama sve dok se ne pojavi velika skupina tinejdžera. Na jednu stranu restorana sjednu djevojke, a na drugu mladići. U početku su tihi i pristojni, no nakon nekoliko čaša vina buka glasova je tako velika da se mi više i ne čujemo. Večeras je na televiziji finale Lige prvaka između Barcelone i Manchester Uniteda pa žurim u sobu. Utakmica je fenomenalna kao i uvijek kad Barcelona igra pa uživam u gledanju. I tako ne bih mogao zaspati zbog buke iz restorana. Sad se čuje i pjesma. Ne lijepa, ali glasna. Traje to sve do pola noći, kad se napokon raziđu.