Predrasude

Četvrtak, 26. svibnja 2011.

Buonconvento – San Quirico d’Orcia (23,2 km)

Na izlazu iz sela, oko 7 sati, ugledam dvojicu hodočasnika, koje sam jučer sreo u Sieni. Proveli su noć u župnom domu u Ponte d’Arbia i već prešli 4 kilometra. Cilj im je isti kao i moj pa odlučimo zajedno pješačiti. Iskusni su to hodočasnici. Bili se već u Santiagu de Composteli prije nekoliko godina a pješače često i kroz Italiju. Prvih nekoliko kilometra idemo po Vii Cassii, na kojoj je promet relativno gust. Onda put skrene na seosku cestu da bi nešto kasnije prešao u bijeli put. Domenico i Claudio imaju vrlo neravnomjeran ritam: sad gotovo trče, uspore, zaustavljaju se često pa ponovno ubrzaju. Moram ih često čekati pa im na kraju kažem da mi to ne odgovara i nastavim svojim ritmom.

Krajolik je kao i tako često predivan. Livade na brežuljcima sliče ogromnim morskim valovima, a daleko gore na vrhu najvećega brijega, oko kojeg ću cijelo jutro obilaziti, selo Montalcino sa svojom tvrđavom i visokim crkvenim zvonikom. Šumarci izdaleka izgledaju kao ogromna gnijezda na padinama brežuljaka. Doline su prekrivene tankim prozirnim velom magle i kao da spavaju pod pokrivačem. Ovdje na visini od 400 metara sunce već grije punom snagom, a bijeli put po kojem hodam već se dugo sjaji kao ogledalo. Tu i tamo poneki vinograd i zgrade neke farme.

Dvojica Talijana daleko su iza mene i tek ih povremeno primijetim na zavojima puta kao pokretne točke. Ne idem brzo, no ravnomjerni ritam čini razliku. Malo mi je žao što i oni ne pješače tako jer bih mogao vježbati svoj talijanski s njima. No njihov promjenjivi ritam vrlo je zamoran. Umjesto razgovora uživam u prirodi. I molim se. Molitva kroz ovakvu ljepotu nekako dođe spontano, jer samo Bog može stvoriti ovako nešto. Osjećam se jako dobro. Ispred sebe daleko dolje u dolini ugledam kuće nekog sela. Mora da je to Torrenieri, pomislim nakon što sam pogledao kartu. Srna brzo pretrči ispred mene i nestane u šikari pokraj puta. Dugo se spuštam bijelim prašnjavim putom i napokon dođem do sela. Podne je pa svratim u prvi bar pored kojeg prođem i naručim topli sendvič. Sjednem na terasu i ručam. Dva Talijana prođu i bez riječi nastave dalje. Valjda su ljuti na mene što ih nisam čekao. No malo kasnije ugledam Beate, zajedno s još jednom ženom i muškarcem. Čudim se što nije odmakla dalje jer otkad sam je sreo u Gambassi Terme, pauzirao sam jedan dan, a znam da ona nije namjeravala pauzirati. Kaže da je umjesto pauze pješačila u kratkim etapama. Nema više žuljeva, no muči je tendinitis na jednoj nozi, koja je vidljivo natekla. S njom su Catherine i Pierre, šezdesetogodišnji bračni par iz Pariza, koje je srela prije nekoliko dana i s kojima ponekad pješači. Popiju pivo i nastave. I ja to isto uskoro činim. Prolazim pored velikog stubišta na kojem sjedi neki čovjek i lista knjigu. Prolazim uz pozdrav, no on me zove pa se zaustavim i primijetim veliku torbu nedaleko pored njega. Hodočasnik je i zove se Fabio, kaže. Traži u svom vodiču broj telefona župnog ureda, no nema ga pa mu ga ja pročitam iz svog vodiča. Sjednem pored njega dok on rezervira krevet. Kako nam preostaje tek 10-tak kilometara do cilja, ne žuri nam se pa se vratimo na terasu i popijemo pivo zajedno. Fabio je 40-godišnjak iz Bologne. Uzeo je nekoliko tjedana odmora i eto hodočasti u Rim. Nije mu to prvo dugačko hodočašće. I on je išao u Santiago prije nekoliko godina.

Krenemo dalje. Put nas vodi mjesnom cestom uz jaki uspon. Cesta krivuda između livada i polja kroz poneki šumarak, no najvećim je dijelom izložena suncu koje sad popodne nemilosrdno žeže. Fabio ima sličan tempo kao i ja pa brzo napredujemo. Priča mi o svome radnom i privatnom životu. On je financijski savjetnik firmama, koje unajmljuju njegov servis po potrebi. Ponekad ima previše posla i zaradi puno novca, no ima i razdoblja bez ikakva posla. Nije oženjen i živi sa svojom prijateljicom u vlastitoj kući u Bologni. Vlastita kuća u rodnom gradu, i to u najljepšoj četvrti, jedan mu je od ispunjenih snova. Ispituje i on mene i dok mu pričam na talijanskom, ispravlja pogreške koje činim. Kad bih s njim putovao nekoliko dana mogao bih popraviti svoj talijanski, pomislim. Jako je simpatičan iako ne na prvi pogled sa svojom crnom neurednom bradom.

Dolazimo u San Quirico. On se zaustavlja pred crkvom, gdje već stoje ostali hodočasnici zajedno sa župnikom. Ja se uputim dalje i tražim prikladan hotel. Ima ih na pretek, jer to je poznato turističko mjesto. Neki me prolaznik uputi prema hotelu s pompoznim imenom „Palazzo del Capitano.“ Na recepciji naduta plavuša prezirno gleda moju prtljagu i odjeću. Odmah mi reče da soba košta 120 eura zajedno s večerom i doručkom, kao da me tom cijenom želi otjerati. Prihvatim, jer Fabio mi je rekao da je ovo mjesto jako skupo pa me nagovarao da i ja prenoćim u župnom domu. Tražim da mi udari pečat na hodočasničku iskaznicu, no reče mi da ću to sutra ujutro dobiti kad budem plaćao. Ispunim i potpišem uobičajeni formular, a ona zovne neku radnicu da mi pokaže gdje se nalazi restoran i soba. Ljubazna me gospođa vodi oko zgrade i u jednom uskom prolazu pokazuje gdje se nalazi restoran, a zatim me vodi u drugom smjeru pored crkve do sobe koja se nalazi u posebnoj depandansi. Soba je zaista velika i lijepa. Ispred nje salon s foteljama, kaučem i malom kuhinjom. Ostale su sobe prazne pa je to sve samo za mene. Brzo se tuširam, operem rublje i izlazim u grad, gdje sam se dogovorio naći s Fabiom. On već šeta ulicom pa se uputimo na obližnju terasu. Kaže da je njegovo prenoćište udobno i da ih je župnik pozvao da zajednički idu na večeru u obližnji restoran, gdje će dobiti popust. Užasnut je cijenom koju ću ja platiti u hotelu i nagovara me da i ja s njima pođem na večeru.

Nešto kasnije pridruži nam se Beate i dvoje Francuza. Sad razgovor teče na engleskom jer to je jedini strani jezik koji oni govore. „Govore“ nije prava riječ jer ga samo natucaju pa često moram prevoditi na francuski i njemački. Fabio začudo govori prilično dobro engleski.

Priča im on koliko me soba košta i doda: „Da, svi Luksemburžani su bogati, jer su se obogatili pranjem novca radeći u bankama.“ „Da, i Slavko je bogat“ – nadoveže Beate. “On redovito prespava u hotelima, dok se mi valjamo po podu na istrulim madracima.“ I Pierre se umješa. On je stručnjak računovođa i „zna“ da u Luksemburgu nema ništa osim banaka i nekoliko tisuća bogataša, koji ne plaćaju porez.

„Ja nemam puno novaca“, pokušavam im objasniti. „Radio sam u američkoj tvornici 36 godina i plaćao porez kao i svi ostali. Živio sam od svoje plaće, a sad živim od mirovine.“ Pierre se čudi da u Luksemburgu ima nešto drugo osim banaka. Raspituje se o plaćama i čudi se kako su visoke. „Da, Pierre, dok vi u Francuskoj ili Italiji štrajkate zbog valjanih ili nevaljanih razloga, Luksemburžani rade. Posljednji generalni štrajk bio je za vrijeme Drugoga svjetskog rata protiv Hitlera.“ Oni su krajem 18. stoljeća umirali od gladi i bili prisiljeni seliti se u Ameriku, i to nikad nisu zaboravili. Narod je to seljačkoga duha i pameti. Stoje čvrsto na zemlji i znaju da jedino radom mogu nešto postići. Rijetko kada sam vidio tako radin i miroljubiv narod. I tako tolerantan. I pored gotovo 50 posto stranaca nema previše problema. Dok drugi troše milijarde na naoružanje, oni investiraju u suvremenu tehnologiju, kao na primjer satelitsku – čak imaju već više od dvadeset komunikacijskih satelita u svemiru (Astra). Svi govore barem 3 jezika: luksemburški, francuski i njemački, koji su i službeni jezici, a mnogi govore i engleski. Dok se radnici u drugim zemljama moraju boriti za povišice plaća, oni imaju sistem (takozvani indeks) koji im zakonom jamči povišicu plaće od 2,5 posto, čim cijene košarice od 300 najosnovnijih artikala poskupi toliko. Dok Merkel Nijemcima objašnjava kako bi zakonom zajamčene minimalne plaće uništile ekonomiju, oni već više od 40 godina uživaju u tome. Njihovi političari Werner, Santer i Junker učinili su više za stabilnost u Europskoj uniji nego svi Sarkozyi i Berlusconii ovoga svijeta.

No vi ste u pravu – ja sam zaista jako bogat. Zdrav sam, imam divnu obitelj, radim ono što volim i zadovoljan sam onim što imam. A mogu objektivno komentirati Luksemburžane, jer iako imam njihovo državljanstvo, ja sam bio i ostao HRVAT.

Prenuh se malo od žestine kojom im to objašnjavam. Ništa me više ne naljuti od predrasuda. Ovi su ljudi školovani i obišli su svijet, a ništa ne znaju o najbližim susjedima. Nije čudo da je Europa provela najveći dio svoje povijesti u ratu sa susjedima.

Dok mi tako pričamo, ugledamo mladu ženu s velikom torbom iz koje vire dvije debele knjige, kako nešto traži. Fabio, džentlmen, skače i objašnjava joj put do župnog ureda. Uskoro se mlada žena vraća zajedno sa župnikom koji joj nešto objašnjava. Beate primijeti: „Sa mnom nije bio tako šarmantan!“ „E, ona ima nekoliko godina manje, na koje ni župnik nije neosjetljiv!“ Fabio, koji se brine o svima, nagovara me ponovno da idem s njima na večeru pa pristanem i idem na recepciju hotela, gdje se sada nalazi druga, ljubazna djevojka, iako ne onako lijepa kao plavuša, pa tražim cijene sobe bez večere i doručka. Najprije mi reče 80, a onda smanji na 75 eura. Platim, dobijem pečat i idem u župni ured. Tamo kolona hodočasnika čeka u redu dok župnik upisuje njihove podatke u neku knjigu. Telefon mu često zvoni pa prekida upisivanje i dugo priča na telefonu. Taj šou traje predugo, a gladan sam pa potapšem Fabia po ramenu i kažem mu da idem na neku terasu večerati.

Sjednem za jedan stol na prvoj terasi restorana i naručim jelo. Vlasnik me pita što ću piti i kad sam mu rekao bijelo vino, donese mi punu bocu i kaže da ću platiti samo onoliko koliko stvarno popijem. Dobar sistem, pomislim. Jelo je fantastično. Dok u njemu uživam pojavi se mlada hodočasnica koju smo primijetili prije i pita može li i ona sjesti za isti stol. I njoj je župnik išao na živce sa svojom teatralnošću. Sjedne dakle i naruči isto jelo kao i ja jer joj izgleda lijepo. Još me pita može li mi pomoći s vinom jer ne vjeruje da ću ja moći sve to popiti. Ne objašnjavam joj da ću platiti samo onoliko koliko popijem.

Ilse je Belgijanka, točnije Flamanka iz Brisela. Trideset i tri godine mlada i odlučila ići do Rima. Nije joj to prvo pješačenje. Radi u ministarstvu kulture kao savjetnica. Blago meni, okružen sam savjetnicima. Popije Ilse veći dio vina i pomogne mi pri jelu, iako sama nije naručila ništa osim pašte, jer, kako kaže, nije toliko gladna. Shvatim da nema dovoljno novaca pa ne prosvjedujem. Ilse ode spavati, a ja malo prošetah gradićem. Malo je to mjesto s nekih 2.500 stanovnika pa brzo završih šetnju. Radovi na glavnoj ulici ne čine gradić baš ugodnim. Crkva je mala, ali vrlo lijepa. Stvorena za molitvu, kojoj se prepuštam.