Lutanje i traženje pravoga puta

Siena – Buonconvento (34 km)

Srijeda, 25. svibnja 2011.

U šest ujutro ulice su gotovo posve prazne, tek poneki prolaznik žuri i brzim koracima zamiče u sporednoj ulici. I ja žurim kao da želim nadoknaditi izgubljeno vrijeme. No osjećam da vrijeme provedeno u odmoru nije izgubljeno jer zaželio sam se pješačenja i pun sam snage i elana. Ugledam odjednom dva pješaka koji mi idu ususret i primijetim da nose torbe na leđima. Hodočasnici? – pitam. Da. To su Domenico i Claudio koji iz Vicence idu u Rim. Prespavali su u župnom domu i današnji im je cilj Ponte d’Arbia, koji se nalazi nešto bliže od moga cilja. Savjetuju mi da pođem s njima jer poznaju prečace kroz grad, no odbijem i kažem da ja slijedim GPS. Zaželimo si uzajamno sretan put i nastavimo dalje.

Nisam im rekao istinu, jer nemam namjere ići službenim putom koji vijuga u cik cak liniji kroz polja i livade seoskim cestama, kako moj vodič kaže. Odlučio sam naime ići nacionalnom cestom SS2 Via Cassia, koja skoro u pravoj crti vodi sve do moga cilja. Možda sam grdno pogriješio, jer promet koji se u sljedećih nekoliko sati valjao prema Sieni izgledao je kao limeni val. U razmaku od nekoliko metara kamioni, autobusi, automobili i vespe polako su prolazili pored mene. U smjeru kojim sam ja išao tek poneko vozilo. Zar oni svi rade u Sieni? Kolona nije prestajala sve do devet sati, ali promet je još bio gust iako isprekidan. Srećom, cesta je dovoljno široka, a vozači valjda navikli na pješake ili barem bicikliste. Ipak sam napet od stalne koncentracije. Ni na trenutak ne smijem skinuti oči s nadolazećih vozila jer moram biti siguran da me vozač primijetio.

Na ulazu u mjesto Monteroni raskrižje. Jedna cesta nastavlja u centar, a druga skreće malo nalijevo i u luku, čini se, obilazi gradić. Krenem lijevo. Nakon nekoliko stotina metara vidim da se na ovom djelu odvijaju radovi iako sada nikoga nema. Još jedan kilometar i nađem se na AUTOCESTI! „Kako je to moguće?“ pitam se uplašeno. Nigdje nisam vidio znak da ona cesta prelazi u autocestu. Doduše primijetio sam znak zabrane prolaza za bicikliste, konjanike i pješake no u mojoj velikoj „umnosti“ mislio sam da je to zbog radova. Što sad? Da se vratim ili da nastavim? Niti jedno me vozilo nije preteklo pa pomislim da je ovaj dio zatvoren za promet. Nastavim dalje. Prijeđem na desnu stranu i hodam uza samu metalnu ogradu. Pogledam kartu i shvatim da moram pješačiti oko dva kilometra autocestom, prije nego što dođem do prvog izlaza. Skoro trčim. Veliki kamion prohuja pored mene, a vozač trubi i vrti glavom u nevjerici. No tri su mu trake na raspolaganju pa nema problema proći pored mene. S druge strane autoceste u mom smjeru promet je prilično gust. No, srećom, na ovoj strani tek me jedan kamion do sada pretekao. Malo poslije čujem buku iza sebe. Okrenem se i vidim kako jedan kamion pretječe jedan drugi. Sklonim se uz ogradu koliko sam mogao i čekam da prođu. I oni trube. Počnem trčati. I nisam prestao sve dok napokon nisam ugledao izlaz. Vidim nešto dalje ploču koja označava kraj autoceste. Dakle ipak radovi. Odahnem duboko i shvatim da je to bio dio s najmanje prometa od jutros.

Vjerojatno zbog šoka autoceste odlučim dalje krenuti službenim putom, kroz polja. Brzo se nađem na pješčanoj stazi, gdje mi stopala potpuno nestaju u sitnoj prašini. Cipele nisu hermetički zatvorene pa taj pijesak ulazi i u njih. Ništa bolje od toga za stvaranje žuljeva. Ipak ponekad trava prekriva put pa otresem pijesak s nogu koliko mogu. Kao i često do sada trava na mnogim mjestima nije pokošena i seže mi do pojasa. A staza je toliko uska da kolica plivaju na travi više nego što voze po zemlji. Ne znam što je gore – gusti promet jutros na izlasku iz Siene ili ovaj pijesak i visoka trava. Dolazim nakon nekoliko kilometara u Lucignano d’Arbia, gdje se zaustavim na terasi jednoga bara i ručam – topli sendvič uz hladno pivo. Za susjednim stolom dva para engleskih turista raspituju se kamo idem. Oni su tu tjedan dana na odmoru i provode ga pješačenjem od mjesta do mjesta.

Nastavim dalje cestom, nakon što sam otresao najveći dio pijeska iz cipela i čarapa. Odavde je promet vrlo rijedak pa ne moram stalno paziti na automobile. Jedini je problem opet neizdrživa vrućina. No napunio sam boce vodom, a i cilj više nije tako daleko. I, što je najvažnije, dan odmora je promijenio raspoloženje nabolje pa i pored svega uživam u pješačenju.

Dođem u Ponte d’Arbia, gdje bi po vodiču trebala biti današnja postaja, no u tome malom mjestu nema ni jednoga hotela pa sam odlučio ići dalje do Buonconventa, koji je udaljen četiri kilometra. Nije mi baš drago, no kilometre koje prijeđem danas ne moram prelaziti sutra, tješim se. Cesta povremeno prolazi kroz šumarke pa me barem nakratko stabla štite od sunca.

Na ulazu u grad sustignem nekoliko pješaka. Nose torbe pa pomislim da su hodočasnici. No i oni su turisti, također Englezi. Rezervirali su sobu u hotelu pa i ja nastavim s njima jer znaju gdje se nalazi hotel. Nešto dalje prolazimo pored hotela Roma pa spontano odlučim okušati sreću. Naravno da u ovom dijelu sezone imaju praznu sobu. Nije baš velika, no cijena od 35 eura sasvim je prikladna. A imaju i restoran.

Gradić od tek nešto više od 3000 stanovnika zaista je lijepo i mirno mjesto. Na popisu je kao jedno od najljepših sela u Italiji. Ime je dobio od latinskon „bonus conventus“ – sretan susret.

Najznačajniji povijesni događaj ovoga malog mjesta jest smrt cara Enrica VII. di Lussemburgo 1313. godine, koji je došao u Italiju da bi ponovno uspostavio carsku vlast.

Ima u njemu nekoliko crkava od kojih je najpoznatija crkva svetog Petra i Pavla. a i gradske su zidine vrijedne posjeta. No meni se najviše sviđa mirna i čak troma atmosfera koja vlada ulicama. Najbolje to ilustrira starija žena koja sjedi na stolici, u hladu kapije zidina, ispred kuće. Slikam taj prizor, no ona to i ne primjećuje.

U supermarketu kupim nešto hrane za doručak, jer ga u hotelu serviraju prekasno.

Navečer, dok sjedim na terasi uz večeru, pojave se i oni Englezi koje sam sreo popodne. A i onaj par koji sam sustigao na ulazu. Sobe su našli u drugom hotelu, no vlasnik je isti pa ih je poslao ovamo na večeru jer, kažu, njihov hotel nema restorana. Pričaju mi što su sve vidjeli na dosadašnjem pješačenju. Za Viu Francigenu nisu dosad ni čuli pa ih to jako zanima. Jedan od njih mi priča o „GR-u 20“, poznatom putu preko Korzike, jednom od najljepših i najtežih putova Europe, nakon što sam rekao da planiram pješačiti po njemu. „Zaista je težak i više sliči na planinarenje nego pješačenje pa s vašim kolicima ne biste mogli proći.“