Kulturna bogatstva staroga grada

Siena

Utorak, 24. svibnja 2011.

Spavao sam do osam sati i osjećam se dobro. Doručak je odličan: pecivo, sir, pršut, kroasan, kapučino…– sad mi se cijena sobe ne čini tako visokom.

Idem razgledati grad koji je zaista vrijedan toga jer to je grad neobično bogate kulturne prošlosti, zbog čega je pod zaštitom UNESCO-a kao kulturna baština čovječanstva.

Prvo naselje osnovali su Etruščani (900. do 400. god. prije Krista), i to lokalno pleme zvano Saina. Za vrijeme rimskoga cara Augusta, grad se zvao Saena Julia. U doba rimske vladavine bio je izvan glavnih prometnih pravaca te zbog toga nije prosperirao. Rimski putovi Aurelia i Cassia, koji su istočno od Siene, zbog razvoja političkih prilika našli su se suviše blizu teritorija pod vlašću Bizanta, pa su putovi između lombardskih sjevernih krajeva i Rima skrenuli prema sigurnijoj Sieni. Na taj je način Siena postala važna usputna postaja na putu hodočasnika u Rim, što joj je omogućilo unosnu trgovinu.

Godine 1167. gradska općina Siena objavila je neovisnost od biskupske vlasti i 1179. dobila pisani Ustav, što je bio krunski događaj u razvoju Siene kakvu poznajemo danas.

U 12. stoljeću dovršen je najveći dio Katedrale (Duomo), a u to je doba nastala i Piazza del Campo, po nekima najljepši trg Europe, u obliku školjke, sagrađen na mjestu nekadašnjega rimskog kazališta. Na njemu se nalazi gradska vijećnica (Palazzo Pubblico) i Torre (Toranj) del Mangia, visok 102 metra.

Na taj se trg vraćam svaki put nakon obilaska katedrale i lutanja uskim kamenom popločanim ulicama prepunim turista iz cijeloga svijeta. Čuju se mnogobrojni jezici: od talijanskoga, engleskog, njemačkog, francuskog, korejskog do japanskog. Svi nose plan grada, brošure i fotoaparate kojima nastoje ovjekovječiti ove znamenitosti. I svi su zadivljeni ovom ljepotom. Dok sjedim na terasi Piazza del Campo, promatram nebrojene skupine turista s vodičima koji su ponekad smiješni sa svojim suncobranima, ružičastim kišobranima ili nekim drugim lako vidljivim rekvizitima.

Ogromni trg načičkan je bezbrojnim terasama restorana i kafića, a ispred njih se nalaze mnogobrojni štandovi prodavača turističkih suvenira. Na sredini trga pak mladi ljudi sjede ili leže na pločniku kao na livadi. Gore visoko, oko tornja, lastavice munjevitom brzinom kruže uz veselo cijukanje. Provest ću tu najviše vremena jer je atmosfera jedinstvena, a jelo i vino više nego ukusni. Doduše, cijene su puno više nego u dosadašnjim talijanskim gradovima, no što kaže Luksemburžanin: „Što ne košta ništa, i ne vrijedi ništa!“

Popodne prospavam nekoliko sati u klimatiziranoj sobi u nadi da ću tako ponovno napuniti svoje prazne baterije. Navečer se jedva probijam kroz gomilu ljudi u potrazi za restoranom. Sad su i Talijani izašli van pa ulice nisu dovoljno široke za toliki broj ljudi.