"Teška" odluka

Ponedjeljak, 23 svibnja 2011.

Colle di Val d’Elsa - Siena (32,5 km)

Cijelu je noć radio klima uređaj, a ja sam spavao odlično. Nakon obilna doručka osjećam se spreman za još jedan dug i nadasve vruć dan. Noge su mi još trome od jučer, no nakon nekoliko kilometara ide bolje. Seoska cesta, slično kao jučer, penje se i spušta neprekidno. Nastojim pješačiti ravnomjerno i ne previše brzo.

Rekao sam Mati da ću doći u Rim 2. lipnja, no izgleda da sam precijenio svoje snage misleći da mi neće trebati dan odmora. Osjećam u svakoj stanici svoga tijela da mi je odmor više nego potreban. Jučer sam na cilju bio totalno iscrpljen, a iako sam dobro spavao, umor je još tu. Odmorit ću se u Sieni jedan dan, kažem sebi. Inače riskiram previše. Vidio sam desetke hodočasnika koji su previše forsirali u nakani da što brže dođu na cilj i morali odustati jer ih je tijelo izdalo. Bolje mi je doći jedan dan kasnije nego nešto takvo doživjeti. Tješim sebe tako iako sam pomalo razočaran. Prije nekoliko dana bio sam pun snage i elana, a sad sam tako iscrpljen. Ubila me vrućina, valjda.

Nešto mi je lakše hodati, nakon te „teške“ odluke jer znam da sutra mogu dugo ostati u krevetu i naspavati se do mile volje. A onda još deset dana. Je li to malo ili puno? – pitam se. Puno je kad pomislim koliko kilometara još moram prevaliti, a malo kad to usporedim s kilometrima, koje sam do sada prešao. Sve je dakle relativno. To nekako često moram ustanoviti.

Gore-dolje, malo ravnice pa opet gore-dolje. Toskanu je zaista lijepo promatrati, no po ovakvoj vrućini pješačiti nije lijepo nigdje. Barem ja danas tako mislim. Pokušavam misliti na nešto drugo i tako zaboraviti vrućinu i uspone. Vidim sebe kako sjedim u hladovini i čitam uz hladno piće. I promatram pješake. I spavam nakon obilnog ručka.

Promet je na regionalnoj cesti prilično gust pa moram paziti. Vozači se uglavnom odmiču kad me primijete, no ne primijete me svi dovoljno brzo jer voze preblizu jedni iza drugih. Toliko automobila. Pa zar nitko u Italiji ne radi? Što rade tu na cesti? Kamo voze tako brzo?

A ja? Što ja radim tu na cesti negdje na kraju svijeta? Vozači se sigurno pitaju tko može biti toliko lud pa pješačiti cestom uz ovakav promet. Čini mi se da je vrućina još veća nego jučer. Osjećam kako sunce po leđima peče kroz majicu i po glavi kroz šešir. Omotao sam glavu krpom koja većim djelom upija znoj što mi se cijedi niz čelo, no ipak me oči peku. Često moram skidati naočale i brisati znoj. Pitam se koliko sam litara već prolio otkad sam krenuo. Opet oštar uspon prije grada. A onda prolazim periferijom, gdje je vrućina još veća, ako je to moguće. GPS mi pokazuje da ima mnogo hotela u gradu, no ja tražim jedan u centru grada. I nađem ga jako brzo. Zove se Cannon d’Oro i moram proći kroz neku vrstu tunela između ulice i dvorišta da bih se našao pred staklenim vratima. Hotel ima dvije zvjezdice, no soba košta 75 eura. Službenik je na recepciji vrlo ljubazan i čak mi predlaže da ostavim svoj „bicikl“ pored recepcije. Opet, po tko zna koji put, moram objašnjavati da to nije bicikl. Kaže da tako nešto nije nikad vidio i moli me da mu pokažem kako to funkcionira. Impresioniran je kad mu pokažem kako se kotači lako skidaju i stavljaju s unutarnje strane, te kako se ručke mogu također skinuti, a pokažem mu i remene pomoću kojih mogu kolica natovariti na leđa. No najviše ga iznenadilo kako je lagano vući kolica. Demonstracija je završena pa mi pokazuje sobu. Ima u njoj sve što treba. Čak i klima uređaj. Na stolu plan grada i brošura s opisom znamenitosti koje svakako treba posjetiti. Sutra ću to učiniti. Sad sam jednostavno previše umoran da bih lutao po gradu i izigravao turista.

No ipak ne mogu odoljeti. Nakon podužeg odmora idem u grad i u potrazi za prikladnim restoranom prolazim uskim ulicama zakrčenim turistima, koji trče od jedne znamenitosti do druge. To mi malo pokvari raspoloženje pa se uputim prema Piazza del Campo, gdje sjednem na terasu u hladu i promatram kolone turista koji također ovuda prolaze.