Još jedan vrući dan

Nedjelja, 22. svibnja 2011.

Gambassi Terme – Colle di Val d’Elsa (30 km)

Danas opet nema hotela na cilju etape pa sam odlučio ići alternativnom rutom do ovećega grada Colle Val d‘Elsa. Udaljenost je gotovo jednaka.

Spuštam se uskom cestom, niz strmi brijeg, odmah nakon posljednjih kuća. Sunce je tek izašlo, no već osjećam njegovu vrućinu. Opet će to biti sličan dan kao jučer. Penjanje i spuštanje toskanskim brežuljcima, okružen divnim krajolikom. Ne mogu u njemu pravo uživati jer je previše vruće. Već u 9 sati vrućina je velika, a u 10 gotovo neizdrživa. Rijetko kada poneko stablo pored puta pruža malo hlada, iako nakratko. Prolazim između raštrkanih kuća kroz mala sela, no još nikoga ne vidim vani. Ipak čujem daleko ispred sebe ženski glas. Požurim jer vode skoro više i nemam. Neka žena stoji u svom vrtu i razgovara sa susjedom na drugoj strani ceste. Pitam mogu li dobiti malo vode i gospođa me pita želim li s plinom ili bez plina. „Glavno da je svježa“, odgovaram. Uzme moje dvije boce i ponese ih u kuću. Dok čekam ispred kapije, čovjek mi donese plastičnu bocu vode. „Neka se nađe pri ruci. Sigurno će Vam na ovoj vrućini dobro doći.“ Sad imam 4 litre svježe vode.

Odatle se spuštam nemoguće strmim spustom koji traje nekoliko kilometara, sve dok se nisam našao u dolini pored rijeke Else. Ako je gore na brežuljcima bilo vruće, sad je u podne u dolini, bez daška vjetra, neizdrživo. Satima idem kao u transu. Nisam siguran što me to pokreće, no ipak koračam. Satima. Oko mene sve kao da je mrtvo pod tom olovnom težinom vrućine. Čak su i misli prestale lutati. Ni o čemu ne razmišljam. Buljim ispred sebe u sivi asfalt, koji se na mjestima istopio i lijepi za cipele, kao da me želi tu zadržati. I koračam mehaničkim koracima kao na usporenoj snimci. Cesta ide u ravnoj liniji i kraj joj se gubi negdje na horizontu u usijanom, treperavom zraku.

Šumarak pored ceste. Zaustavim se i sjednem na travu u hladovini. Poprskam lice još dovoljno svježom vodom iz termos boce i nekako se probudim iz tog tupila. Pojedem malo kobasice iako ne osjećam glad. Loš je to znak.

Treba mi sva snaga volje da se otrgnem hladovini i nastavim. Još deset beskrajnih kilometara. Potpuno iscrpljen stižem ipak na cilj. Turistički je ured na velikom trgu otvoren iako je nedjelja. Dobijem popis hotela i uputim se u najbliži, udaljen tek stotinjak metara. Ima slobodnih soba i, srećom, u sobi ima klima uređaj. Kakav luksuz. A de ne pričam o tušu, koji vodom pod snažnim pritiskom odnese veliki dio umora. Ili širokom udobnom krevetu na koji se ispružim punom dužinom i zatvorim oči. Još je pred njima treperavi usijani zrak, no ne zadugo.

Probudim se nakon dva sata. Osjećam ponovno glad. Odlično. Brzo se obučem, izađem u grad i tražim slobodan stol na jednoj od mnogobrojnih terasa. Dok čekam večeru, uživam u čaši hladnog, bijelog vina i gledam kako ljudi polako šeću trgom. Pločnik je potpuno mokar pa pitam konobara jesu li ga zalili vodom. „Ne, nismo ga mi zalili. Zalio ga pljusak prije sat vremena. Zar ga niste primijetili?“ „Ne, spavao sam.“ „Blago vama! Bilo je to kao pravi potop.“ Ništa ja nisam čuo niti osjetio. Bio sam u dalekom carstvu snova.