Na terasi u centru grada

Petak, 20. svibnja 2011.

Lucca – Ponte a Cappriano (33.6 km)

Doručkujem već u 6 sati i tiho silazim stepenicama da ne bih probudio stanare. Vanjska se vrata zaključavaju automatski pa sam mogao ključ ostaviti u sobi, kao što mi je gazdarica rekla. Sitna kišica rominja i grad je obuhvatilo sivilo niskih oblaka. Jedan sam od rijetkih prolaznika. Brzo prolazim kroz vrata na zidinama i nađem se na cesti punoj prometa.

Umoran sam jer nisam dobro spavao na mekanom madracu i slabim oprugama kreveta, a i jučerašnja je etapa bila iscrpljujuća. Ne osjećam se dobro, a ova sumorna kišica ne pomaže da mi se raspoloženje poboljša. No nastojim ipak hodati brzo jer ni današnja etapa nije baš kratka. Nisam siguran da ću naći hotel jer u mom vodiču vidim samo adresu hostela. Misao o još jednoj noći provedenoj na izlizanome madracu i klimavom krevetu ne oduševljava me.

„Ma daj, Slavko, prestani sa samosažalijevanjem! Nisi ovdje na odmoru i u potražnji za luksuzom! Ti si na hodočašću, mladi gospodine!“ – pokušam se tješiti. Ne baš uspješno. Lako je pričati i teoretski izigravati heroja – barem za mene.

Skrećem s ceste na bijeli put kroz šikaru. Kiša je prestala i oblaci nestali. Sparno je. Kiša, koja je noćas i jutros pala, isparava pod žestinom sunca sad u zenitu. Šikara pored puta dovoljno je visoka da zaustavi osvježavajući povjetarac, no nedovoljno da pruži malo hlada. Put je izrovan nedavnim kišama. Duboke brazde presijecaju ga uzduž i poprijeko i teško mi je napredovati s mojim kolicima. Imam osjećaj da sam na kraju svijeta. Nigdje žive duše. Ni ptice ne pjevaju. Ušutkala ih valjda ova teška sparina. Cesta. Uf! nekoliko kilometara do Altopascia. A da se ovdje zaustavim i prenoćim? Dovoljno sam umoran za to, no ipak je prerano. Idem u turistički ured i raspitujem se za mogućnost prenoćišta u Ponte a Cappiano. Čovjek srednjih godina pregledava internet pa telefonira. Ima samo jedan hotel. Rezervira sobu u moje ime i pita me želim li da mi rezervira sobu i za sljedeću etapu u Gambassi Terme. Rado prihvatim. On razgovara s nekim na telefonu i kaže da sam ja fini simpatični hodočasnik. Godi mi to, navlastito ono da sam fin. „Znam da nije istina, ali ugodno je čuti“ – što kaže baba. Zahvaljujem ljubaznom čovjeku i krenem dalje. Osjećam se nešto bolje sada kad sam siguran da imam udobno prenoćište.

Na terasi jednoga bara pojedem sendvič, koji mi je gazdarica ugrijala, uz hladno pivo. Znam da nije pametno piti pivo po ovoj vrućini, no voda mi već doslovno teče iz ušiju nakon tolikih popijenih litara. Obučem kratke hlače i obujem tenisice, dok me prolaznici u čudu gledaju kako se presvlačim na terasi u centru grada. Vlasnica me također promatra uz blagonakloni smiješak. Raspituje se o mom hodočašću i daje mi savjete kuda da prođem nakon grada.

Opet bijelim putom koji je sada prekriven bijelim šljunkom pa se sunce na njemu presijava kao u ogledalu. Srećom, nije uzbrdica. Zovem Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu i kažem da namjeravam stići 2. lipnja. Pater Božidar me stalno pitao kad mislim doći, a do sada mu nisam mogao točno reći. Sad sam to onako „profesionalno“ analizirao i planirao. Javi mi se Mate i dogovorimo se da će me on čekati na Trgu svetog Petra u Vatikanu.

Vrućina je sve veća i veća, no osjećam se puno bolje nego jutros. Promet na cesti nije previše gust pa ne moram strepiti za život na svakoj krivini. Ipak, prije nego što dođem do cilja, moram se popeti uz zaista veliki uspon. Nije mi to baš trebalo, no nemam drugog izbora. Na vrhu brijega pruža se pogled na Ponte a Cappiano daleko dolje u dolini. Spuštam se krivudavom uskom cestom i u svojoj brzopletosti promašim put koji na jednoj krivini skreće nalijevo kroz šumu. Vratim se nekoliko stotina metara jer mi šumski put izgleda puno kraći. Točno je to, no točno je i da je puno strmiji. Dotrčim do sela i pitam nekog prolaznika gdje se nalazi hotel Campagnola. „Nikad čuo za taj hotel!“ kaže mi. Provjerim na GPS koji mi kaže da je udaljen još 2 km. Čudim se, jer mjesto je ubrzo iza mene, a od hotela ni traga. Ipak ga nakon 2 kilometra ugledam. Pred vratima za jedinim stolom sjedi čovjek sijede kose. Čim sam se približio, skoči i povika. „Vi ste sigurno gospodin Jurčević!“ „Da, ali kako ste pogodili?“ „Vi ste jedini hodočasnik koji je ove godine ovuda prošao pa nije bilo teško pogoditi.“

Hotel je potpuno nov. Toliko nov da restoran još nije gotov pa pitam vlasnika gdje mogu večerati. Najbliži restoran udaljen je 2 kilometra. Dva tamo, dva nazad, plus nekoliko kilometara koje sam danas već prešao – nije loše. Vlasnik vidi reakciju na mom licu pa mi reče da će me on odvesti u restoran i doći po mene kad večeram. Tako je i bilo. Najprije mi je rezervirao stol, onda me odvezao tamo. Jeo sam kao i obično jako dobro. Nisam ga želio zvati, nego sam se uputio pješice do hotela. Mrak se već bio spustio, a promet je bio vrlo slab pa nije bilo previše opasno.