Sebastiano

Četvrtak, 19. svibnja 2011.

Pietrasanta – Lucca (38 km)

Put izlazi širokim ulicama iz grada i nastavlja cestom nekoliko kilometara, da bi onda skrenuo naglo nalijevo kroz šumu uzbrdo pa nizbrdo grebenima koji odvajaju Valdicastello od Camaiore. Ispod mene i iza mene pruža se vidik na Pietrasantu. More se ne vidi jer se udaljavam od njega. Osjećam se prilično dobro. Žuljeva više nemam, a nokat je potpuno pocrnio i uopće ne boli. Uzbrdo pa nizbrdo po sad lošem putu koji izgleda nitko nije zadužen održavati. Slomljene, isprepletene grane leže preko cijelog puta i otežavaju prolazak. A nakon šume put je prekriven travurinom pa se opet bojim zmija. Ciao, Via Francigena, idem ja cestom.

Vraćam se dakle na cestu. Opet sam pokušao službenim putom i opet ga nakon kratkog vremena morao napustiti. Još će se to često ponavljati.

Sad moram pratiti cestovne znakove i uspoređivati ih sa svojom kartom. Na jednom je raskrižju ploča sa znakom slomljena na polovici pa ne vidim što pokazuje. Nedaleko sjede cestovni radnici pa ih pitam kojim smjerom trebam krenuti da bih došao u Valpromaro. „Pa to je daleko!“ „A da sam vas upitao je li daleko, biste li mi onda rekli kojim smjerom moram ići?“ „Vi namjeravate ići tamo a piedi (pješice)?“ I ostade na tome. Ne rekoše mi kuda da krenem pa krenem desno. I pogodim. Cesta se sad serpentinama penje i penje. Srećom, većim je dijelom u hladu, no ipak je užasno vruće. Prelazim s jedne strane na drugu ispred svakoga oštrog zavoja i na jednom od njih ugledam pješaka s torbom na leđima kako mi ide ususret.

„Bon giorno! (Dobar dan) “, „Bon giorno!“ Tridesetogodišnji Talijan Sebastiano hodočasti od Bologne do Santiaga de Compostele. Sjednemo pored ceste i pričamo. Sebastiano je jako simpatičan dok priča kako je napustio posao u potrazi za samim sobom. Jednostavno više ne zna što zapravo želi i što je pravi smisao njegova života, pa je odlučio to tražiti na ovom hodočašću. Nema baš puno novaca pa spava pod šatorom ili u župnim domovima. Kao i većina mladih ljudi koje sam sreo na svojim hodočašćima, prvih dana je pješačio 40-50 km dnevno pa sada ima tendinitis na jednoj nozi. Jedva hoda.

Pričam mu kako sam i ja prije nekoliko godina tražio i našao i sebe i Boga. To ga jako zainteresira i pokušava pronaći recept. Kažem mu da recept ne postoji. U mom slučaju to je bila kombinacija samoće, razmišljanja, meditacije, umora, gladi, žeđi…

„Teško je meditirati, dok pješačim cestom. A Via Francigena je tako loše označena da sam već odavno prestao pokušavati pješačiti njome.“ „Da, i ja sam to isto primijetio, no doći će vrijeme kad taj problem više nećeš imati, pa se nadam da ćeš i ti naći sebe, Sebastiano.“

Rado bismo još pričali, no vrijeme prolazi, a kilometri ne pa se teška srca rastajemo. No prije nego što to učinimo, razmjenjujemo e-mail adrese. Obeća mi da će se javljati svaki put kad to bude moguće i izvijestiti o sebi. I ja njemu to isto obećam. „Moli se za mene!“ kaže i nestane iza zavoja.

Nevjerojatno je ali istinito da se dva čovjeka, različitih godina i kultura, koji se prije pola sata nisu poznavali, i koji se vjerojatno nikad više neće sresti otvore dušu i jedan drugom povjere najintimnije stvari. To se može dogoditi samo za vrijeme hodočašća. U to sam siguran.

Nekoliko stotina metara dalje sretnem još jednoga hodočasnika. I on je Talijan. Raspituje se o putu jer čuo je da je promet jako gust. Preporučim mu da ide uz more kao i ja pa mi je jako zahvalan. Namjeravao je ići autobusom kroz to područje. Još me hvali što tako dobro govorim talijanski. Zahvaljujem mu, no znam da, dok te ljudi hvale kako dobro govoriš neki jezik, to znači da ga ne govoriš tečno.

U međuvremenu sam se ohladio pa su mi mišići donekle ukočeni. Treba mi dugo vremena da nađem prijašnji ritam. Sebastiano mi je još uvijek pred očima. Trideset godina mlad – pred njim je život, a ne zna što želi. Vrijednosti koje mu moderni život nudi ne zadovoljavaju ga, no još nije našao nešto što ga čini sretnim. Molim se Gospi, koja je meni pomogla, da i njemu pomogne naći sebe i svoj unutarnji mir. Svaki dan sam za njega molio.

S druge strane brijega, naravno, opet spust u dolinu. Pješačim dugo uz rijeku Sérchio prije nego što napokon, iscrpljen i gladan, uđem u grad Luccu. GPS mi pokazuje da se tu, na ulazu u stari grad, nalazi turistički ured. Nemam baš dobro iskustvo s njima no pokušam opet. „Hotel? S koliko zvjezdica?“ „Ma, s jednom ili s deset! Svejedno mi je ako je blizu. Prešao sam 38 km i zaista mi je to dosta.“ „Hoteli su skupi. Zašto ne uzmete privatnu sobu? Ima jedna u blizini i košta samo 50 eura.“ Toliko sam plaćao i hotele, pomislim u sebi, no nemam snage raspravljati pa pristanem. Dadnu mi adresu i krenem u potragu. Kuća je zaista blizu, tek 150 metara, kako moj GPS aparat kaže.

Zvonim i javlja se glas gospođe negdje visoko iznad mene s drugoga kata. Pita me trebam li pomoć no kažem onako „originalno“: No, grazie! Vado piano. Chi va piano, va sano e lontano!“(Ne, hvala! Idem polako. Tko ide polako, ide zdravo i daleko.) – a ona doda: „Chi va forte, va a la morte!“ (Tko ide brzo, ide u smrt.) Taj dio nisi nikad čuo, pametnjakoviću jedan.

Stara mi gospođa pokazuje sobu pretrpanu još starijim namještajem. Krevet je širok, no ispostavilo se kasnije, s oprugama iz vjerojatno pretprošlog stoljeća. Dogovaramo se za doručak, koji ona servira tek poslije 8 sati, što je za mene prekasno, pa joj platim sobu odmah, a ona obeća ostaviti nešto hrane na stolu tako da mogu doručkovati kad god želim. Dogovoreno.

Grad Lucca danas ima oko 84.000 stanovnika. Star je to, veoma star grad. Osnovali su Etruščani, a postoje i tragovi ranijega, ligurskog naselja. Godine 18. pr. Kr. postaje rimskom kolonijom. Povijesno središte grada zadržao je rimski plan.

U Lucci je 56. godine pr. Kr. sklopljen sporazum u kojem je potvrđena nadmoć prvoga rimskog trijumvirata između Cezara, Pompeja i Krasa.

Irski redovnik Frediano bio je biskup grada Lucce u 5. stoljeću, a grad je opljačkao Odoakar, prvi germanski kralj Italije. Pod Lombardima je bio sjedište kneza koji je kovao vlastiti novac.

Sveto lice Isusovo iz Lucce (Volto Santo), važna relikvija, koju je navodno isklesao Nikodem, stigla je u grad 742. godine. Lucca doživljava prosperitet zbog trgovine svilom u 11. stoljeću te postaje glavni rival Bizanta. Tijekom 10. i 11. stoljeća Lucca je glavni grad feudalne markgrofije Toskane, više ili manje neovisne države, nominalno podložne caru Svetoga Rimskog Carstva.

Nakon smrti Matilde Toskanske grad postaje neovisna srednjovjekovna komuna sa statusom iz 1160. Kroz sljedećih 500 godina Lucca je ostala neovisna republika. Tu je Dante Alighieri proveo dio svog izbjeglištva.

Lucca je bila druga po veličini grad-država (nakon Venecije), s republikanskim ustrojem. Godine 1805. zauzima je Napoleon, koji je prepušta svojoj sestri Elsi Bonaparte Baciocchi, koju je imenovao „Kraljicom Etrurije“. Taj se događaj spominje u prvoj rečenici romana Rat i Mir L. N. Tolstoja. Nakon 1815. grad postaje kneževinom pod vlašću kuće Burbonaca od Parme, potom dio Velikoga Vojvodstva Toskane, te konačno dijelom ujedinjene Italije.

Lucca obiluje mnogim znamenitostima: Zidine staroga grada ostale su netaknute tijekom modernizacije i širenja grada, što je neuobičajeno za gradove Italije. Kad su izgubile svoj vojni značaj, postale su pješačkom promenadom koja okružuje stari grad.

Piazza dell‘ Amfiteatro, Piazzale Verdi, Piazza Napoleone, Piazza San Michele…

Mnoge bazilike i crkve: Duomo di San Martino (Katedrala sv. Martina), Crkva San Michele in Foro, Basillica di San Fernando i mnoge druge.

Lucca je rodno mjesto skladatelja Giacoma Puccinija, te violonista Francesca Geminiania.

Gradske su ulice, kao u većini starih gradova, vrlo uske i načičkane buticima, kafićima i restoranima. Na ulicama čujem pretežno talijanski jezik. Očito, turisti još nisu navalili u velikom broju. Nakon što sam provjerio kuda Via Francigena prolazi, razgledam bogato ukrašene fasade crkava, od kojih mi se San Michele in Foro čini najljepšom, obasjana zrakama zalazećeg sunca. Šetnja kroz grad ipak me brzo umori, a i gladan sam pa sjednem na jednu od mnogih terasa i čekam večeru, koja se ovdje servira u 19 sati.

Već je skoro mrak dok se vraćam u svoju sobu. Orijentaciju sam, u ovom labirintu uskih ulica, potpuno izgubio. Pojma nemam u kojem se smjeru nalazi zgrada s mojom sobom. Uključim GPS, koji sam, srećom, ponio, no i on ima problema jer satelitski je prijam između ovih visokih zgrada loš. Ipak se nakon kratkog lutanja nađem pred svojom zgradom.