Šetnja morskom rivom kroz uspomene

Srijeda, 18. svibnja 2011.

Massa – Pietrasanta (22,8 km)

Vraćam se prema moru širokom alejom između kolone stabala, posađenih s obiju strana pločnika. Ulicom jure automobili, vespe i bicikli. Ljudi se žure na posao. Pospana lica pješaka, koji također brzim korakom nekamo žure. Običan radni dan.

Uz more je mnogo mirnije. Na širokom pločniku, koji je u isto vrijeme i biciklistička staza, tek pokoji prolaznik ili biciklist. Oni ne žure. Ili su turisti ili danas odmaraju. Ni meni se ne žuri, jer današnja etapa nije duga pa uživam u svježem zraku ispunjenom mirisom mora. Prava je to šetnja morskom rivom, kao nekad u Opatiji. I ovdje je more ujutro mirno kao ulje. Kad ovako gledam tu površinu, glatku kao ogledalo, teško je zamisliti divljinu valova kad se vjetar digne. Sjećam se kako je moja supruga bila iznenađena kad me posjetila u veljači, neke u prošlosti izgubljene godine, i vidjela kako nekoliko metara visoki valovi zapljuskuju šetalište na opatijskoj rivi. Prije je tu bila u kolovozu pa je mislila da je more uvijek tako mirno kao onih večeri dok smo šetali rivom i slušali Ivu Robića kako pjeva „Opatijo bajna…“

Eto, i to je hodočašće. Ne samo da me put vodi u skoroj budućnosti u Rim nego me vodi u daleku prošlost i u Domovinu. Duša i srce su tako propusni da uspomene lako izlaze na površinu svijesti. Dovoljan je i najmanji poticaj da se čovjek nađe na nekome drugom mjestu u neko drugo vrijeme i intenzivno proživljava nešto što godinama nije osjećao. Teško je to objasniti a da čovjek ne zvuči patetično.

Zvonce bicikla iza mene vraća me u sadašnjost. Sklanjam se i pustim ga da prohuji pored mene. Koračam ravnomjernim, umjerenim koracima. Potpuno ljubičasti nokat na desnome nožnom palcu više me ne boli. Valjda je umro – jadnik. Narast će drugi na njegovu mjestu.

Dolazim do Pietrasante, no valja mi prijeći još četiri kilometra od rive do hotela u središtu grada. Nalazi se na raskrižju i prozor moje sobe baš gleda na njega. Srećom, u sobi je klima uređaj pa ne moram otvarati prozor, kroz koji dolazi buka automobila.

Nakon nekoliko sati silazim u grad i na recepciji vidim kako objašnjavaju čovjeku, pored kojeg vidim torbu, da treba sobu unaprijed platiti. Teško se sporazumijevaju pa im ja priskočim u pomoć.

Čudim se što ta ista gospođa od mene nije tražila da sobu platim odmah. Možda zbog jezika.

Pietrasanta ima oko 24.000 stanovnika. Ostatci starih zidina ukazuju na postojanje naselja već u rimsko doba, no godina osnivanja grada je 1255., kad je Lucca Guiscardo da Pietrasanta na već postojećoj utvrdi sagradio naselje. U srednjem je vijeku pripadao naizmjenično Genovi, Lucci i Florenzi. U 17. i 18. stoljeću propada između ostalog zbog malarije.

Veliki vojvoda Toskane Leopold II. u 19. st. promiče izgradnju klesarskih škola i tako stvara ekonomsku podlogu za povratak grada u važan centar za preradu mramora.

Danas su se tu smjestili mnogi klesari, kipari i drugi umjetnici, koji rade s mramorom, ali i drugi koji rade s bakrom i staklom koje slažu u divne mozaike.

Radionice su poznate u cijelom svijetu pa je i Papa Ivan Pavao II. tu naručivao kipove, kao i Berlusconi.

Fasada katedrale svetog Martina, iz 14. stoljeća i restaurirana u 17. stoljeću prekrivena je bijelim mramorom. Većina ukrasa u njezinoj unutrašnjosti datira iz vremena vladavine Kristine, Velike vojvotkinje od Toskane.

Velebna i divna je, ali prazna ta katedrala, pomislim nakon što sam ušao. Sjednem na klupu i molim se. Dugo i skrušeno.

Sretnem Švicarca na jednoj terasi pa tu večeramo zajedno. On je Švicarac iz njemačkoga govornog područja i vraća se iz Rima – kaže. Priča mi o težini puta kojim je od Rima prošao. Nekoliko je puta zalutao i pored detaljne karte koju ima. Ovo mu je bila zadnja etapa jer se mora vratiti na posao. Kaže da nije hodočasnik nego jednostavno voli pješačenje. Prošao je, kaže, pješice cijelu Švicarsku.