Svjetski centar mramora

Utorak, 17. svibnja 2011.

Aulla – Massa (40,3 km)

Dok ujutro prolazim ulicama, gledam vrh brijega obavijen uskim slojem magle kao šalom oko vrata. U 6,30 sati još je svježe pa hodam brzo. Čeka me duga etapa i pokušavam prijeći što više kilometara prije nego što sunce postane nepodnošljivo. Iznimno, u hotelu sam mogao doručkovati prije 6 sati, zajedno s radnicima čiji se doručak sastojao od espresa popijenoga uz šank. Ja sam pak uživao u toplim briošima.

Krajolik je divan. Blagi brežuljci prekriveni zelenilom šume, a ispod ceste u dolini vijuga rijeka Magra, na čijoj se površini presijavaju zrake jutarnjega sunca. Šteta što ne mogu dulje uživati u tom prizoru. Cesta također vijuga između kamenih litica s jedne i visokih stabala s druge strane. Promet je još slab pa čujem svaki automobil prije nego što ga ugledam iza krivine. Nažalost, to ne traje dugo. Radno vrijeme počinje u 8 sati pa pola sata prije toga nahrupi gomila automobila i kamiona. Radovi na putu još više otežavaju promet pa nekoliko puta prolazim pored duge, zaustavljene kolone. Vozači u automobilima nervozno lupaju po volanu čekajući da kolona krene. I zavidno gledaju kao ja prolazim. Sjetim se pjesme koju je francuski pjevač, pokojni Joe Dassin, pjevao:

„…à Paris à velo, on depasse les autos…“ (U Parizu se biciklom pretječu automobili… ). Ovo međutim nije Pariz, a ni ja nisam na biciklu pa ipak ih pretječem. Ha! Ha!

Traje to dugi niz kilometara sve dok nisam prošao te radove. Sunce se u međuvremenu popelo iza vrhova planine i grije punom snagom. Zaustavim se u gradu Sarzani pored ceste i oblačim kratke hlače. Prolaznici me čudno gledaju, no svejedno mi je.

Nešto dalje mlada crnkinja promatra moja kolica uz veliki divni smiješak. „Questo e comodo!“ (To je komotno). Da, jako je "komotno", odgovaram uz veliki, iako ne tako divni smiješak.

Iza grada put skreće nalijevo uza strmi uspon. Hladovina ispod visokih stabala još je, srećom, ugodna. Uska asfaltirana cesta prelazi u šumski put pun srušenih stabala. Teško prolazim preko njih ili oko njih. Znakovi su nestali pa provjeravam na svom GPS u. To je Via Francigena.

Na vrhu brijega put je potpuno zarastao u bodljikavu šikaru i jedva se razaznaje. Moram se često saginjati i četveronoške prolaziti kroz nju. Ruke i noge su mi izgrebane i krv teče iz tih ogrebotina. Nadam se da neću zadobiti neku infekciju. Perem ih vodom iz boce. Moj Slavko, treba stvarno biti ćaknut kao ti pa se upustiti u ovakvo nešto. Zašto ti je ovo trebalo?

Dosta mi je šikare. Dosta mi je Vie Francigene i vrućine. Dosta mi je svega. Sutra se vraćam kući. Definitivno! Ta, nisam baš totalno lud!

Nakon te povijesne odluke osjećam se bolje. Silazim u neko selo odakle vidim državnu cestu. Iako je dalje, uputim se prema njoj. Više volim da me neki kamion brzo pregazi, nego da me šikara lagano iskrvari. A kamiona na SS62 ima dovoljno. No nisu oni najveća opasnost. To su profesionalni vozači i, začudo, vrlo, vrlo tolerantni. Svaka im čast. Opasnost predstavljaju automobili koji voze tako blizu jedan iza drugoga da uopće ne vide što se događa ispred njih.

Kolona je automobila zaustavljena, a ljudi trče po cesti. Sudar? To me uopće ne bi iznenadilo. Ne vidim što se stvarno dogodilo pa pitam zadihanu gospođu koja trčkara uokolo što se to dogodilo. Un capriolo (srna) je pretrčavao cestu i jedan ga je automobil udario. Ne znam što je capriolo pa to pokušam zapamtiti.

Nastavim dalje. Promet je užasan. Kamioni, kamioni pa automobili. Pa opet ponovno. Buka je neizdrživa. A „miris“ benzina i guma ispunjava zrak. Da poludiš. Ploča pokraj puta objašnjava:

„Carrara, Centro Mondiale per la Produzione, Lavorazione – Comercio del Marmo“ , a ja bih radije bio negdje drugdje nego u tome svjetskom centru mramora. No sutra se vraćam kući pa mi to daje snagu da nastavim. Ne dugo. Ovo je zaista opasno po život pa skrećem s državne ceste nadesno prema moru. Prolazim kroz malo mjesto Luni (XXVIII. postaju nadbiskupa Sigerica). Pitam nekog mladića za najbolji put do Masse. „Pa to je daleko!“ odgovara mi. „Vi želite ići tamo PJEŠICE?“ i gleda me u nevjerici. Ipak, nakon prvog šoka, preporuči mi da idem uz more, koje nije daleko. Poslušam ga. Nakon nekoliko kilometara nađem se na širokoj aleji uz more. S obje strane ceste pješačko-biciklistička staza u hladu palma. Cestom ponekad proklizi neki automobil, a stazom šetači i poneki biciklist. Duboko udišem morski zrak i prepustim se miru nakon one buke. Nevjerojatno! Tako blizu one buke, a tako daleko.

Sad mi se ne žuri. Još je relativno rano, a samo 7 kilometara do cilja. Kolica klize po podlozi ravnoj kao tepsija. U hladu pored mora nije ni tako vruće kao na užarenom asfaltu državne ceste pa se osjećam puno bolje. Sutra se vraćam kući? Ma kakvoj kući! Neću baš tako lako odustati. Bio je to samo težak trenutak slabosti.

Približavam se centru grada. GPS me upućuje prema hotelu Annunziata u blizini. Skriven je velikim drvećem u uskoj sporednoj ulici. Dobijem sobu, kroz čiji prozor mogu dohvatiti grane drveća, koje pruža zaista debeli hlad. Umoran sam nakon prijeđenih više od 40 km, no poslije tuša i kratkog odmora osjećam se dovoljno jakim pa izađem u grad. Kupim majicu, jer je jedna od dviju koje nosim za vrijeme pješačenja pokidana. Kad je vlasnik čuo da sam hodočasnik, postavlja mi stotine pitanja. Kuda sam sve prolazio? Koliko već dugo putujem? Kad mislim stići na cilj? Nudi mi vode, na što se smijem jer danas sam već popio 6 litara. Dadne mi 30 posto popusta na cijenu majice samo zato što sam hodočasnik i priča mi da je Massa grad od oko 70.000 stanovnika, poznat po turizmu a osobito po preradi mramora. Nekih 600 industrijskih i zanatskih radionica zapošljava više od 7.000 radnika i zajedno sa susjednom Carrarom svjetski je centar vađenja i prerade mramora.

Primijetio sam nekoliko radionica dok sam prolazio ulicama. Prosperitet je vidan: lijepo uređene široke ulice te mnogobrojne ukrašene fasade zgrada i privatnih kuća.