Već mjesec dana

Ponedjeljak, 16. svibnja  2011.

Pontremoli – Aulla (32,8 km)

Prvi dio puta ide po državnoj cesti SS62. Promet je kao i uvijek gust. Automobili kao ljutite osice prolijeću pored mene. Benzin je očito još previše jeftin jer u svakom automobilu najčešće samo jedna osoba. Ja, kao da se natječem s njima, gotovo trčim. Palac desne noge, na kojoj je nokat jutros poprimio ljubičastu boju, boli me. Dugi spust jučer učinio je svoje.

Skrećem na biciklističku stazu, kojom prolazim kroz zelene livade i poneko malo selo. Uske ulice vijugaju između dotrajalih kamenih kuća koje mi prave hlad. Iznad njih se naziru oštri vrhovi visokih planina i plavetnilo neba.

Opet je vruće. Drago mi je kad prolazim ispod krošnje nekog drveta čiji hlad, barem nakratko, dobro dođe. Barem automobila više nema.

Razmišljam. Točno je mjesec dana otkad sam krenuo iz Besançona. Toliko sam toga doživio i proživio da imam osjećaj da sam već godinama na putu. Svaki sam trenutak doživljavao tako intenzivno da mi se duboko urezao u pamćenje kao slova uklesana u kamen. Miješaju se datumi i imena mjesta, no dojmovi su prisutni i kristalno čisti. I još dugo, dugo će to tako ostati, kao što znam iz dosadašnjeg iskustva. Datumi i mjesta  zapisani su na iskaznici pa to poslije mogu kronološki slijediti. Sada to kao film onako nesređeno prolazi ispred očiju.

Zalutao sam. Izgubljen u mislima slijedio sam put koji me doveo u šumu. Hladovina i žubor potoka, koji teče pored puta, čine zrak ugodnim i svježim. „Privatni put. Zabranjen prolaz“, piše na velikoj ploči pored puta. Neki mi starac ide ususret. Nosi lopatu na ramenu i smiješi se dok me pita  jesam li se izgubio. Kaže mi da je put sve donedavno tuda prolazio, ali da sad prolazi nešto dalje kroz selo. Ispričavam se zbog zabune i vraćam se natrag.

Na otprilike pola puta prolazim kroz gradić Villafranca. Zaustavim se na terasi prvog bara i ručam. Napunim boce vodom i nastavim uz sada još veću vrućinu. Zrak treperi iznad asfalta. Tek poneki biciklist prohuji pored mene i prene me iz tromosti, koja me obuzela zbog vrućine. Vodu danas ne moram racionalizirati jer u svakom selu naiđem na barem jednu fontanu sa svježom vodom. Često zalijevam glavu i tako se  barem nakratko osvježim.

Daleko naprijed ugledam prve kuće grada. Uskoro prolazim kroz predgrađe. Velike industrijske zgrade od betona i stakla od kojih se sunčeve zrake odbijaju kao od ogledala i čine usijanu atmosferu nepodnošljivom. Niti jednog drveta pored široke ceste. Kamioni u kolonama tutnje pored mene, a tlo drhti pod njihovim kotačima.

Hotel. Velika okrugla zgrada pored kružnog toka. Ulazim kroz ogromna staklena vrata. Unutra je zrak leden. Klima uređaj funkcionira punom parom. Dobijem sobu u kojoj također ima klima uređaj. I dupli krevet. A kupatilo je ogromno. Brzo se skidam i uživam u svježini tuša. Sav umor brzo nestane.

Na stolu brošura u kojoj čitam da je  markiz Adalberto I. di Toscana, na temeljima rimskog i etrurskog naselja, osnovao selo i sagradio dvorac, da bi smjestio hodočasnike koji su putovali  Viom Francigenom. Tu se i nadbiskup Sigeric zaustavio na svom povratku iz Rima.

Danas je to gradić s 11.000 stanovnika.

Design by: Dvoklik