Opet nepremostivi potoci

Petak, 13. svibnja 2011.

Fidenza – Fornovo di Taro (34,2 km)

Žurim ulicama grada i susrećem školsku djecu na biciklima, vespama, pješice. Pospana lica prolaznika koji žure na posao. Pa i poneki džoger protrči pored mene.

Polja i livade s travom još mokrom od rose. I zemljani put, mekan i širok. Kad bi Via Francigena uvijek bila ovakva…

Nije baš takva, no lijepa je. Penjem se bijelim putom uza strmi brijeg, s čijeg se vrha Fidenza vidi kao na dlanu. Uokolo, na blagim brežuljcima, polja i livade koje okružiju šumarci kao da ih drže u zagrljaju.

Nešto dalje na jednom strmijem brijegu seljak traktorom kosi travu. Pratim ga kako se bez problema penje iako je uspon velik. Na drugoj strani nekoliko krava pase. Krajolik me jako podsjeća na Luksemburg.

Prolazim pored farme ispred koje žena zalijeva vrt. Vodu sam gotovo svu popio pa je zamolim da mi napuni boce. To rado učini i poželi mi sretan put. A ja njoj kišu, koja, kaže, već dugo, dugo nije pala.

Vruće je. Zrak treperi iznad bijelog puta kojim koračam. Zalijevam glavu vodom, kao biciklisti na Tour de Franceu. Imam osjećaj da se odmah isparava.

Siđem na cestu prije maloga sela. Ulice su potpuno prazne, a zavjese spuštene pa izgleda kao da je napušteno. Na velikoj ploči pored ceste piše: „Dal 1968 Festa della Polenta - Ogni Anno a Fine Estate“ (Od 1968. Svečanost palente – svake godine na kraju ljeta).

Odmah iza sela put se naglo spušta  prema dnu uvale kroz šumarak u čijoj je hladovini znatno svježije. Veliki potok. Voda izgleda duboka jer se dno ne vidi. Mosta nigdje na vidiku. Opet. Ljutit, vraćam se nazad na cestu jer na karti vidim da put nekoliko puta prelazi preko tog potoka – ili nekoga drugog.

Regionalna cesta dovoljno je široka, a promet nije previše gust. Vozači mi često mašu na pozdrav, a poneki trube i pokazuju podignute palčeve. Bravo i vama!

Vrućina je sve veća i nepodnošljivija. Nemam previše vode pa pijem samo povremeno u kratkim gutljajima. Gledam na kartu i vidim da gradić Medesano nije daleko. Tu napunim boce vodom u jednom baru i ručam na terasi.

Okrijepljen i donekle osvježen nastavim dalje. Sada je asfalt usijan. Osjećam kako me prži kroz đonove cipela. Široki obod moga šešira donekle me štiti od sunca. Majica se zalijepila za kožu, a ispod širokog pojasa kojim vučem kolica znoj teče potocima.

A na cilju neću naći udobnost hotela s tušem i krevetom. Tek možda madrac na podu. E, moj Slavko. Tko ti tjera da nastaviš. To mi i supruga svaki put kaže kad joj ispričam o teškoćama kroz koje sam prolazio. „Vrati se kući, ako ti je preteško! Odustani! No znam da ta riječ ne postoji u tvom rječniku, pa me ne gnjavi tvojim kukanjem!“

Pokušam opet službenim putom jer vidim da vodi uz rijeku pa se nadam kakvom-takvom osvježenju. No nakon kratkog vremena odustajem. Put je tu možda nekad postojao, no sada ga više nema. Gubi se na presušenom dnu rijeke koja se vjerojatno u rano proljeće izlila i zatrpala obalu kamenjem i granama drveća. Vraćam se na cestu. Sad je to široka brza i automobilima  prenatrpana cesta. Često moram sići s nje da bih propustio kamion. Srećom, cilj više nije daleko. Ugledam prve kuće i mislim da je to Fornovo. Nažalost, još nije. On se nalazi s druge strane rijeke, oko dva kilometra odavde.

Most je vrlo dugačak. Rijeka je sad gotovo presušila pa izgleda da je most predimenzionalan. S druge strane mosta odmah pored ceste na ulazu u Fornovo ugledam natpis na jednoj zgradi: „Ristorante Albergo Milano.“ (Hotel, restoran)  Jest hotel, nije hotel? Vidim upaljeno svjetlo unutra pa ulazim. „Je li ovo stvarno hotel?“ „Da, da, ovo je stvarno hotel!“ odgovara mlada žena. „Imate li slobodnu sobu?“ „Idem pitati vlasnicu“, reče i nestade kroz vrata iza šanka.

Vlasnica se uskoro pojavi i potvrdi da imaju još slobodnih soba. Eto, iako je danas petak 13., sreća me nije napustila. Pitam je li to novi hotel, a odgovara mi da su tu već 20 godina. „Pa kako onda turistički ured u Fidenzi ne zna za vas?“ „To je njihova tajna!“

Sav sretan penjem se uza stepenice, a konobarica mi pomaže nositi kolica. Kaže mi još  da večeru serviraju u sedam sati, a da u tri sata zatvaraju i kafić i restoran. Kad je tako, uzmem bocu piva sa sobom u sobu jer uskoro će biti tri sata.

Uživam u neočekivanom tušu duže i više nego obično. Krevet je pak jako uzak, a metalne opruge oslabile pa imam osjećaj da ležim na trampolinu. Ipak zaspim ubrzo i spavam jedan sat.

Idem potom u grad i tražim kuda Via Francigena odavde vodi dalje. Prolazi kroz uske, kamenom popločane ulice, ispred lijepe crkve u samom središtu. Crkvena su vrata otvorena pa uđem i pomolim se.

Osim središta gradića od oko 6.000 stanovnika nema ništa vrijedno posjeta pa sjednem i čitam uz obveznu čašu bijelog vina.

Vratim se nešto prije 7 sati u hotel i na recepciji nađem četvero hodočasnika – ženu i tri muškarca. Švicarci. Krenuli su jutros iz Fidenze kao i ja i tek sad su stigli. „Niste valjda hodali na koljenima?“ šalim se. „Nismo, nego smo često morali tražiti prijelaz preko potoka i tako izgubili i orijentaciju i vrijeme.“ Ljutiti su i oni zbog neozbiljnosti pri održavanju puta kroz Italiju. Nisam im rekao kako sam se ja osjećao između Martignya i Orsieresa u njihovoj super ozbiljnoj državi. Oni su tek krenuli na put jutros i namjeravaju pješačiti do Lucce.

Nisu silazili na večeru pa ih više nisam ni sreo.

Design by: Dvoklik