Grižnja savjesti

Utorak, 10. svibnja 2011.

Piacenza – Fiorenzuola D'Arda (32,7 km)

Napuštam grad u ranim jutarnjim satima. Napokon sam ostavio rižina polja iza sebe i nakon nekoliko kilometara na državnoj cesti Via Emilia pješačim poljskim asfaltiranim ili pak bijelim putovima. Krajolik se polako mijenja. Umjesto vode i prašnjavih putova zelenilo i obrađena polja. Emilia–Romagna je jedna od najrazvijenijih regija u Italiji. Poljoprivreda joj je najznačajnija gospodarska grana – žitarice, krumpir kukuruz te razne vrste voća, posebice grožđe za proizvodnju vina, od kojih je najpoznatije lambrusco.

Napredujem brzo – vrlo brzo. Ne znam zašto mi se toliko žuri. Kao da bježim od nečega. Ili želim nešto stići. Ili nekoga. Možda jednostavno želim stići sebe. Ponovno naći sebe i uživati u pješačenju. Što se to sa mnom događa? Opet sam izgubio kontakt s putom. Ne osjećam se dijelom ovoga puta. Ne osjećam, kao na putu prema Santiagu, duh milijuna hodočasnika koji su prošli ovuda kroz stoljeća. Ne osjećam njihove molitve. Jesam li ja izgubio tu sposobnost, ili se taj duh izgubio s vremenom. Ili ovuda hodočasnici uopće nisu prolazili. S ovoliko inačica puta to ne bi bilo ni čudno. Razočaran sam.

Ponovno tražim utjehu u molitvi. Glasno molim Očenaš i Zdravomariju. Nebrojeno puta. No nikako da se oslobodim negativnih misli. Vraćaju se u valovima i ponekad me potpuno obuzimaju.

Grize me savjest. Suprugu sam ostavio prije gotovo mjesec dana s bolesnim Paddyjem. I svim kućnim obvezama i problemima. Dok ja pješačim kroz Italiju, ona se mora brinuti o svemu. I strepiti od svega i svačega dok noću sluša zvukove oko kuće. Tko mi daje pravo biti tako sebičan? Da se vratim kući? Večeras ću to predložiti supruzi.

Na cilju sam prilično rano. Prolazim uskim gradskim ulicama i tražim neki hotel. Dva čovjeka stoje pred prodavaonicom i pričaju. Pitam ih za hotel, a oni mene odakle dolazim. „Iz Luksemburga? U Rim pješice? U vašim godinama? Bravo! Vi ste pravi heroj!“

„Ne, pravi heroji su u Haagu!“ „Ne razumijemo!“ Ni ja to ne razumijem, ali, nažalost, tako je.“

Jedan od njih mi reče da će me on odvesti do hotela iako mi savjetuje da nastavim još nekoliko kilometara i prenoćim u privatnoj sobi, koja je znatno jeftinija. Kažem mu da sam previše umoran za to. Dovede me do hotelskih vrata i srdačno mi zaželi sretan put do Rima.

Nakon uobičajenih aktivnosti i kratkog odmora zovem suprugu i prepričam joj svoj dan i osjećaje koji su me mučili. Tješi me i kaže da je kod kuće sve u redu, osim Paddyja, koji je još uvijek bolestan i da se ne moram brinuti. A naročito ne osjećati grižnju savjesti, jer ona je znala u što se upušta kad mi je dopustila otići na takav put. Osjećam se puno bolje.

Čudno je to – prije nekoliko sati jedino što sam želio bilo je vratiti se kući i prekinuti osjećaj krivnje. Sad sam ponovno hodočasnik sa zadaćom i osjećajem da činim nešto dobro. Netko mora oživiti ovaj stari, skoro zaboravljeni put. Zamišljam kako su ovim putom u srednjem vijeku prolazile tisuće hodočasnika, a onda stoljećima nitko.

Idem u grad. Na trgu ispred crkve velika terasa pa se uputim prema njoj. Iznenađenje – Nizozemci su tu. Sjede i piju pivo. Tek su stigli. Nisu još našli prenoćište pa ih vodim do svoga hotela, gdje dobiju sobu.

Poslije, za vrijeme večere, rekoše mi da se vraćaju kući za dva dana. Vesele se, a u isto vrijeme im je žao.

„Dva dana! Kad će doći dan kad ja budem mogao to reći za sebe?“ Meni sada preostaje više tjedana nego njima dana. „A ja ću uzeti dan odmora u Fidenzi, u koju sutra dolazimo“, kažem im. To sam odlučio spontano, prije nekoliko trenutaka.