Emilia -  Romagna

Barcaiolo

Ponedjeljak, 9. svibnja 2011.

Santa Cristina – Piacenza 38,2 km)

Mobitel me budi u 5,30. Imam osjećaj da uopće nisam spavao, a očekuje me etapa duga više od 38 km. Dignem se i na brzinu spremim. U obližnjem baru doručkujem i krenem na dugi put. Pokušam slijediti GPS, no nakon kratkog vremena vraćam se na cestu, jer put je prekriven visokom travom, a jutros zaista ne želim strepiti od  zmija. Idem vrlo brzo. Promet je još slab pa ne moram toliko paziti na automobile. Pitam se kako su moji Nizozemci spavali. Nadam se nešto bolje nego ja.

Nakon 10-tak km moram napustiti cestu i krenuti preko polja. Trava nije pokošena ni na putu niti oko puta. Srećom, ne vidim nijednu zmiju, što ne znači da ih nema.

Vrućina je užasna. Imam boce s 2 litre vode koje sam već jedanput ispraznio i napunio  prije nego što sam krenuo kroz livade. Čini mi se da znoj lije u potocima po čitavom tijelu. Umoran sam od nespavanja, vrućine i pješačenja.

Molim se. U takvim trenutcima, kad počnem sumnjati i patiti, to je jedini lijek. Obraćam se Gospi i molim je da me zagovara kod svog sina da mi dadne dovoljno snage da nastavim sve do cilja. A danas mi je to jako potrebno. Sumnjam naime u smisao svega ovoga. Sumnjam u svoju snagu.  Nešto mi se to često događa za vrijeme ovoga hodočašća. Jesam li od prošloga već  toliko ostario i oslabio? Ili sam izgubio vjeru u Božju pomoć?

Ne sjećam se da sam na prvom  hodočašću ikada sumnjao u uspjeh. Niti na drugom. Vara li me sjećanje, ili je to zaista tako bilo? Nisam siguran. U jedno sam pak siguran, a to je da se danas loše osjećam.

Stignem na obalu rijeke Po već u jedanaest i trideset. Imam dakle sat i pol vremena čekanja. Ručam i legnem na betonski stol. Pokrijem lice šeširom i zatvorim oči. Imam osjećaj da sam zaspao prije nego što sam oči potpuno zatvorio.

Probude me glasovi. To su Aly i Ynt. Ipak su stigli. Umorni, nenaspavani, ali tu su. Aly nije uopće spavala, kaže. Fijukanje vjetra joj je ulilo toliki strah da nije mogla zaspati. 

I oni ručaju. Još pola sata čekanja. Tako barem mislimo. Dođe i prođe vrijeme kad se taksist trebao pojaviti, no od njega i njegova čamca ni traga. Pričekamo još malo pa telefoniramo. Nitko se ne javlja. Provjeravamo broj telefona koji nam je župnik dao. Točan je. U Yntovom vodiču ima još jedan broj pa i njega probamo. Javi se neki čovjek i reče da on više ne prevozi ljude preko rijeke. Što sad?

Petnaestak minuta kasnije pokušavam ponovno. I javi se jedna gospođa. Kažem tko sam i da već dugo čekam na prijevoz preko rijeke. „Moj muž će uskoro biti tamo, jer je već krenuo.“ Uf!

No morali smo čekati još pola sata prije nego što smo ga napokon ugledali. Giovani se ispričava. Bio je u gradu pa je zakasnio zbog prometa. Ja pak sumnjam da je on bio zaboravio naš termin. Još jedna sumnja.

Prijevoz preko rijeke traje oko pola sata. Mislio sam da će nas on prevesti samo na drugu stranu no on vozi dugo niz rijeku prije nego što krene prema drugoj obali. Priča nam da u oba smjera preveze oko 300 hodočasnika godišnje, a da živi od izdavanja soba i  malog restorana koji se nalazi s druge strane rijeke. Supruga ga već nekoliko godina nagovara da prestane s prijevozom jer je čamac skup, a prihod vrlo slab, no to je za njega jako važno. „Ja se osjećam kao hodočasnik dok ih prevozim. I to je moj doprinos njihovoj žrtvi. Nadam se da Bog to neće zaboraviti kad se pojavim pred Njim.“

Vodi nas do svoje kuće, gdje mu platimo, a on nam udara pečat – meni u moju iskaznicu a Yntu u njegov vodič. Giovani nas podsjeti da je i nadbiskup Sigeric prije više od 1000 godina rijeku tako prešao. Jedina razlika je u tome što čamac danas ima motor.

I dadne nam još karticu na kojoj je s jedne strane ucrtan lik čamca, a na drugoj strani molitva koju je neki hodočasnik napisao i poklonio mu. Evo te molitve:

Preghiera del Pellegrino davanti al Guado

Signore Dio,

Tu che hai accompagnato e dato forza

ai miei piedi

lungo i sentieri e le strade di tutto il mondo ,

ora che mi trovo davanti al guado del fiume,

aiutami ad attraversarlo,

fa che io possa approdare sull‘altra riva

e riprendere il camino.

Guida, sostieni e dà conforto

al cuore del barcaiolo,

proteggi e difendi dalle onde malefiche

la sua imbarcazione,

affinchè si possa raggiungere la terra ferma

e insieme innalzare un canto alla Tua gloria.

Amen.

 

Slobodan prijevod:

Hodočasnikova molitva pred riječnim plićakom

Gospodine Bože,

Ti koji si me pratio i dao  snagu

mojim nogama

putovima i cestama cijeloga svijeta,

sad, kad se nalazim pred rijekom,

pomozi mi da je prijeđem,

učini da sretno stignem na drugu obalu

i nastavim put.

Bože, ispuni lađarovo srce zadovoljstvom,

zaštiti i obrani njegovu lađu od zlih valova,

tako da bude u stanju stići na drugu obalu

i da zajedno zapjevamo pjesmu u Tvoju slavu.

Amen.

Srdačno se pozdravimo s našim lađarom. Već davno smo mu oprostili čekanje. Mi sa zapadnoeuropskom disciplinom moramo shvatiti da smo u Italiji i da tu vrijeme ima nešto drugačije značenje. Barem bih ja koji sam rođen u sličnu podneblju trebao to razumjeti.

Nastavimo put preko dine uz rijeku, a nakon nekoliko stotina metara skrenemo preko polja do ceste koja nas vodi kroz neko selo. Na rijeci je bilo ugodno i svježe, no ovdje je jako, jako vruće. Promet nije gust, no ipak moramo biti oprezni pa idemo jedno za drugim. Ja idem naprijed. Ubrzam korak jer cilj je još daleko. Pitam odgovara li im tempo i oni to potvrde. Ne razgovaramo jer je buka automobila velika, a i mi smo preumorni da bismo gubili snagu pričanjem.

Nakon nekoliko kilometara prolazimo ponovno kroz neko selo i Aly mi dovikuje da će se oni ovdje zaustaviti i odmoriti. Ja nastavim, još malo brže. Želim što prije stići na cilj i leći u krevet.

Noge me bole. Majica natopljena znojem potpuno je prilijepljena uz tijelo. Pojas kojim vučem kolica lagano me guši. Lice moram svakih nekoliko minuta sušiti krpom, koja je i sama potpuno mokra, pa to puno i ne pomaže.

Predgrađe. Pješaci na pločnicima u zadnji trenutak izbjegavaju sudar s mojim kolicima. Ne obazirem se na njih, nego hitam dalje prema središtu grada. I molim Boga da nađem hotel u blizini. GPS mi pokazuje da je tu turistički ured pa se uputim prema njemu.

Telefon zvoni i pater Božidar se javlja. Hvali me što sam tako dobro napredovao i želi mi sretan put. Čudno mi je da se javi svaki put kad sam pri kraju snage. Slučajnost?

Djevojka na lošem engleskom objašnjava nekoj Amerikanki put. Napokon je na mene red. „Hotel? Pa to je jako skupo“, kaže mi uz skeptičan pogled na moje izlizane cipele i mokru majicu. „Zašto ne prenoćite u privatnoj sobi, koja je puno jeftinija.“ Pokazuje mi cijene hotela, koje variraju od 150 do 250 eura. Šokiran sam i začuđen. Do sada je najskuplji hotel u Italiji koštao 75 eura. Složim se da uzmem privatnu sobu. Cijena joj je 45 eura, ali je udaljena 2 kilometra. Nema doručka i morat ću telefonirati kad stignem do zgrade jer gospođa stanuje na trećem katu. To mi se baš ne sviđa puno pa još jednom pregledam popis hotela s cijenama. Nađem jedan za 75 eura. Pitam gdje se nalazi hotel i djevojka me upozorava da je blizu željezničkoga kolodvora, u smjeru kojim sutra moram nastaviti. Molim je da telefonira i rezervira mi sobu, što odmah i učini. Soba košta 52 eura. Njezine cijene su cijene iz glavne sezone.

Žurim kroz pješačku zonu prema hotelu. Nalazi se jedan kilometar od turističkog ureda. Ohladio sam se čekajući i noge su mi ukočene. Čak me i grčevi hvataju. No ne obazirem se na to, nego ubrzavam korak prije nego što se srušim od umora.

Napokon hotel. Soba. Tuš pa krevet  –  raj.

Nakon jednoga sata osjećam se puno bolje. I gladan sam. To je dobar znak. Siđem do  recepcije i ljubazna mi djevojka preporuči restoran u blizini. Čak mi rezervira i stol u njemu.

Ynt mi se javi i reče da su se njih dvoje zaustavili u hotelu na periferiji grada jer nisu više mogli pješačiti. Njega muče žuljevi, a Aly je jednostavno preumorna.

Osjećam se još bolje nakon večere pa se kratko prošetah prije spavanja.

Design by: Dvoklik