Fijuk vjetra u župnom domu

Nedjelja, 8. svibnja 2011.

Pavia – Santa Cristina (27,4 km)

Ulice su ujutro gotovo prazne. Ona gomila ljudi od sinoć je nestala. Tek čistači ulica koji bacaju vreće pune smeća u kamion. I ja.

Ubrzo sam izvan grada. Jutros sam odlučio slijediti državnu cestu jer službeni put ponovno ide kroz rižina polja, kojih mi je stvarno dosta. Sinoć sam usporedio karte u svom vodiču s kartama koje Nizozemci imaju i zamijetili smo velike razlike. U njihovu je vodiču Via Francigena mnogo kraća. Kažu mi da ipak ne slijedi uvijek znakove. Koja je inačica onda točna? To samo Bog zna.

Promet je gust, kao i na svim talijanskim cestama. Vozači mi često mašu i trube na pozdrav. Kakva razlika od švicarskih vozača. Ipak moram stalno biti na oprezu jer su automobili tako blizu jedni drugima da me vozači primijete u posljednjem trenutku. Vozači kamiona već izdaleka skrenu nalijevo i tako mi dadnu dovoljno mjesta. Čak i uključe žmigavac da bi pokazali onima iza njih da dolazi prepreka.

Neki naglo skrenu kad me primijete, a neki, navlastito žene, ne mrdaju ni milimetra. To su mi kasnije potvrdili i ostali hodočasnici.

Negdje na pola puta prolazim kroz oveće mjesto Belgioioso, gdje se zaustavim i ručam. Razmišljam da li da nastavim cestom, ili da slijedim GPS kroz polja. Odlučim ipak krenuti preko polja, jer je malo manje opasno. I začudo manje je rižinih bazena. Umjesto njih ogromna površina prekrivena makovim cvijećem. Lijepo ih je vidjeti.

Prolazim i kroz mala sela pa čak i pored groblja za sitne životinje, kako na ploči piše. Put je većinom prekriven sitnim pijeskom, a tek rijetko travom. Mogu zamisliti kako taj put izgleda nakon kiše. Užasno je vruće. Ni daška vjetra nema. Sad mi je žao što nisam išao cestom. E, moj Slavko. Ti stvarno ne znaš što hoćeš!

Dolazim na cilj oko 3 sata. Na ulazu u gradić sretnem neku gospođu i pitam je ima li tu neki hotel. U mom vodiču nisam našao niti jedan. „Ovdje nema hotela. Tek župni dom, gdje hodočasnici mogu prenoćiti.“ Sljedeće je mjesto predaleko pa mi ništa drugo ne preostaje. Gospođa mi objasni put do doma, koji se nalazi odmah pored crkve. Jedan me čovjek odvede do pred vrata doma, u kojem nađem desetak ljudi kako sjede i piju. Jedan od njih odmah prilazi i pita želim li tu prenoćiti. Dogovara se s nekom gospođom gdje da me smjeste, jer imaju rezervaciju za 6 hodočasnika.

Povede me na prvi kat i pokazuje veliku dvoranu s 20-tak kreveta i još toliko madraca nagomilanih u jednom kutu. Tuš i WC su u prizemlju. A imaju također jednu sobu s dva kreveta i kupaonicu s WC-om. Budući da sam došao prvi, mogu uzeti tu sobu. Kažem mu da će vjerojatno Nizozemci doći nešto kasnije i da ću u tom slučaju njima prepustiti sobu da gospođa ne bude morala spavati u velikoj dvorani s toliko muškaraca. „Kako želite.“ Dadne mi ključ od sobe, a dvorana nema ključa. Tuširam se u kupaonici pored sobe, a stvari raspakiram u dvorani.

Nešto kasnije Nizozemci su tu pa im prepuštam ključ od sobe. Zaista su zahvalni. Čak me časte i pivom. Dok se oni tuširaju, ja sjedim u baru i pijem pivo. Dolazi župnik i pita jesam li zadovoljan prenoćištem. „La guerra come la guerra“ (Rat kao rat), šalim se i zahvaljujem na gostoprimstvu.

Pita me namjeravam li sutra ići do Piacenze, što potvrdim. „U tom slučaju morate čamcem preko rijeke Po, a čamac morate rezervirati još danas.“ Pitam gdje mogu rezervirati, a on ponudi da će on to za mene učini. Odmah telefonira i dogovori se s taksistom da u 13 sati dođe po mene i vjerojatno dvoje Nizozemaca. Župnik mi još objasni gdje možemo dobro večerati s popustom zato što smo hodočasnici. Zahvalim mu i on odlazi.

Nizozemci se uskoro pojave pa idemo do restorana koji mi je župnik pokazao i sjednemo na terasu. Pijemo pivo i čekamo vrijeme za večeru. Obavijestim Nizozemce o prijelazu preko rijeke Po. Oni nisu namjeravali ići do Piacenze jer je to put od preko 38 km, no nakon dugog dogovaranja odluče to ipak pokušati. Ako se ne pojave do 13 sati na obali, onda znači da neće doći. Večerali smo zaista dobro i jako jeftino, jer smo dobili popust od deset posto.

Vraćamo se nakon večere u dom i župnik nam reče da ona šestorica koji su bili rezervirali mjesto nisu stigli. Baš mi je žao (ili nije). Imam večeras 20 kreveta na raspolaganju. Doduše na njima nema ništa osim tanke deke, ali ja sam ponio vreću za spavanje pa to nije problem. Umjesto jastuka stavim dvije veste i spreman sam za spavanje.

Nažalost, od spavanja neće biti ništa veći dio noći. Probudi me zviždanje vjetra ispod vrata. Dignem se i tražim odakle dolazi taj vjetar i nađem u susjednoj prostoriji otvoren prozor. Zatvorim ga. Nedugo zatim čujem neko lupanje o zid. Mislim da netko želi ući, no ne vidim nikoga. Opet tražim i nađem na jednom prozoru drvene žaluzine koje nisu pričvršćene pa lupaju zbog vrlo jakog vjetra. Valjda ću sad moći spavati. No vjetar i dalje fijuče kroz ogromnu zgradu na kojoj prozori nisu baš u najboljem stanju. Ipak pomoću čepova koje imam u ušima i zbog velikog umora, zaspim negdje u rano jutro.