Giuseppe, službeni asistent hodočasnika

Petak, 6. svibnja  2011.

Mortara – Garlasco  (23,6 km)

Nije mi pak do šale dok pješačim prašnjavim putovima okružen opet i još uvijek rižinim poljima. Sunce prži, a fina se prašina diže u zrak pri svakom koraku. Negdje u daljini vidim kako traktor diže oblake prašine u zrak. Komarci su se također pojavili.

Prolazim pored velike farme, iza  koje stoji ogromna željezna ograda preko cijelog puta. Veliki natpis kaže da je zabranjen prolaz. S jedne strane ograde je viski zid, a s druge je kanal. Ja mogu lako proći, međutim s kolicima je to ipak puno teže. I ovaj je seljak vjerojatno nakon što je dobio odštetu od UNESCO-a, odlučio ipak zatvoriti put hodočasnicima.

Očekujem da će netko izaći iz kuće, no nitko se ne pojavljuje. Obilazim oko farme i nastavim s druge strane. U daljini ispred sebe ugledam dva pješaka. Čini mi se da nose torbe na leđima. Hodočasnici? nekoliko kilometara dalje sustignem ih. Muškarac i žena. Torbe na leđima. Pozdravim na talijanskom i oni također odgovore „bon giorno.“ Po izgovoru čujem da nisu Talijani. Pitam na francuskom koji jezik govore. Rekoše da su Nizozemci, ali da govore i engleski. Nisu hodočasnici nego turisti. Krenuli su daleke 2005. iz Maastrichta i otada svake godine pješače dva tjedna prema Rimu, slijedeći Viu Francigenu. Danas im je cilj isti kao i moj pa nastavimo zajedno. I oni odsjedaju u hotelima.

Oko podneva prolazimo kroz gradić Tromello. Tražimo pogodno mjesto za ručak i ja im ispričam kako sam zadnjih dana imao sreću i svaki put našao neku terasu baš oko podneva pa sam zalijevao kruh i kobasicu pivom, a ne vodom.

Odjedanput osjetim neku ruku na svom ramenu. Okrenem se iznenađen. Pored mene omanji čovjek s velikim osmjehom. „Jeste li vi hodočasnici? Ja sam Giuseppe i službeni sam asistent hodočasnicima. Ako želite pečat na svoju hodočasničku iskaznicu, pođite sa mnom i dobit ćete ga.“ Nizozemci nemaju takvu iskaznicu, ali i oni slijede simpatičnoga čovjeka. Ne razumiju što govori pa im ja prevodim. Dođemo do nekog dvorišta. Giuseppe otključa vrata i ulazimo u bar. Boce na policama, šank, dva stola i stolice. Dobijem pečat, a Giuseppe nas pita jesmo li žedni. Piva nema, ali ima coca-cole i vode. Ponudi nam da tu ručamo, što i učinismo. Dok mi jedemo i pijemo, on telefonira sa suprugom i objašnjava joj da se mora pobrinuti za hodočasnike.

Pitam ga kakva je to funkcija koju obnaša. On je član dobrovoljne udruge u njihovoj župi koja nudi hodočasnicima skromno prenoćište i bogat doček prepun ljubaznosti.

Dobijemo i diplomu da smo tu bili, kao i nekoliko boca svježe vode. Ali najljepše je osvježenje bio 73-godišnjak, Giuseppe. Rastanemo se uz bratski zagrljaj.

Nizozemci se čude. „Pa nama se ovako nešto nikad nije dogodilo.“ Kako Vi to djelujete na ljude pa su ovako ljubazni?“ „Razlika je u tome što sam ja hodočasnik, a vi turisti.“

Stignemo zajedno u Garlasco i tražimo najbliži hotel. I oni upotrebljavaju isti GPS aparat, no nemaju ucrtan put kao ja. Hotel koji naši aparati pokazuju kao najbliži zatvoren je više od godinu dana pa se vraćamo na terasu pored koje smo maloprije prošli. Sjednemo i uživamo u hladnom pivu. I razgovoru. Muž i žena mojih su godina. Ynt je direktor male tvornice, a Aly prodaje zdravu hranu u vlastitoj prodavaonici.

Pitamo konobara za najbliži hotel i on nas uputi prema hotelu koji se nalazi malo izvan grada. Dođemo ispred i vidimo da ima 4 zvjezdice. Gledam ja njih, a oni mene. Pokušajmo. Možda cijene nisu previsoke. Pitam na recepciji i kaže da je cijena jednokrevetne sobe 45 a dvokrevetne 60 eura. S doručkom. Ne možemo vjerovati da je tako jeftino. No ne bunimo se, nego prihvatimo. Dogovorimo se da ćemo se naći na večeri.

Prolazim kasnije ulicama gradića od 10-tak tisuća stanovnika. Vruće je pa brzo idem u crkvu, gdje je svježije i mirno. Dugo molim i meditiram.

U 7 sati nađem se s Nizozemcima i zajedno idemo u restoran. Uživamo u izvrsnoj hrani i vinu. Razgovaramo o svemu i svačemu. Njih najviše zanima kako to da putujem sam.

„Za mene je pravo hodočašće pješačiti, i to sam. Jedino tako osjećam da sam hodočasnik, jer razgovaram s Bogom uz molitvu. Kad pješačim s nekim, onda razgovaram s tom osobom, a ne s Bogom. Doduše, vrijeme brže prolazi i umor se manje osjeća kad sam s nekim, no glavni cilj ne ispunjavam – razgovor s Bogom i samim sobom.“

Oni su protestanti pa se ja čudim zašto pješače u Rim. Vole pješačenje, a Via Francigena prolazi kroz lijepe gradove i prirodu te im je to najljepši način odmora.

Razmijenimo brojeve telefona i obećavamo da ćemo se naći na sljedećem cilju.

Design by: Dvoklik