Lombardia

Anđeli umjesto mosta

Četvrtak, 5. svibnja  2011.

Vercelli - Mortara  (33,9 km)

Put nastavlja odmah nakon Vercellia uz rijeku Sesiu kroz rižina polja. Između njih kanali pomoću kojih se polja natapaju. Većina je njih pod vodom. Slijedim znakove i GPS, koji se podudaraju, što nije uvijek slučaj. Nigdje nikoga. Prava pustoš. Ni u drveću koje je posađeno između kanala kao da nema života. Ne bih se želio ovdje naći bez GPS-a.

Iznenada se nađem pred nepremostivom preprekom. Nepremostivom je prava riječ, jer preko 10-tak metara širokoga kanala nema više mosta.  Vide se radovi na novome mostu, no danas nikoga nema. Pogledam na GPS i uvjerim se da sam na pravom putu. To isto pokazuju i znakovi. Kanal izgleda prilično dubok, jer dno se ne vidi. Idem lijevo pa desno u potrazi za prijelazom – bezuspješno.

Kao iz bajke pojavi se neki automobil i iz njega izlaze tri čovjeka. Pitam ih što se to ovdje dogodilo i rekoše mi da se pravi novi most za hodočasnike. I bit će gotov za mjesec dana. Odlično.

Smiju se i šale na moj račun savjetujući mi da preplivam ili preskočim kanal. Meni pak nije do šale. Vraćati se 7-8 km do ceste i nastaviti put njome jedini mi je izlaz. A etapa je ionako duga 34 kilometra. Ljudi se čude kako mi nitko u Vercelli nije rekao da mosta nema. Ne, u turističkom uredu to vjerojatno ne znaju. Pa ne mogu oni baš sve znati. To je za njih vjerojatno nevažan, sitni detalj.

Krenem nazad jer mi ništa drugo i ne preostaje. Nakon nekoliko stotina metara ona me tri čovjeka stignu i zaustave se. Jedan od njih izađe iz automobila i ponudi mi da me povezu do ceste. Prihvatim sa zahvalnošću.

Gospe draga, opet si mi poslala anđela kad mi je stvarno potrebno. Ovog puta su to tri, što je overkill. Kažem svojim samaritancima da mi je Gospa svaki put poslala anđela kad mi je to stvarno trebalo. Oni se smiju i kažu da su anđeli ovog puta motorizirani. Moderni anđeli, koji su u stvari seljaci. Sasvim su slučajno jutros pošli do mjesta gdje su me našli. Da, „slučajno“.

Dovezu me do ceste i slikam ih. „Molite se za nas u Rimu.“  Hoću, obećam. I molio sam se za njih svaki dan, sve do Rima.

Objasne mi kako da nađem put s druge strane kanala, no meni je za danas dosta kanala, rižinih polja, i cik-cak puta oko njih. Nastavim cestom sve do cilja. Najprije državnom, pretrpanom prometom, a onda seoskim asfaltiranim putovima, gdje susrećem tek poneki traktor.

U Mortaru dolazim prilično kasno. Namjeravao sam šišati kosu pa kasnije tražim frizerski salon. Nađem ga i jedini sam klijent pa ne moram čekati. Platim i vlasnik mi piše račun. „Meni to ne treba.“ „Ja Vam ga moram napisati, a Vi ga slobodno bacite kad izađete iz salona. Kod nas je financijska kontrola stroga, a kazne astronomske.“

Primijetio sam to i prije. Italija je pod strogom kontrolom. U svakom hotelu treba ispuniti dokument i potpisati se na tri mjesta, a na svakoj terasi ili u baru dobijem račun. Da ne govorim o restoranima. Prava policijska država, često se šalim na njihov račun.

Design by: Dvoklik