Rižina polja

Srijeda, 4. svibnja 2011.

Santhià – Vercelli (27,8 km)

Ponovno je sretnem sutradan ujutro dok prolazim kroz neko malo selo. Njemica je. Krenula je tek jutros i planirala je stići u Rim trećega lipnja. Prava Švabica. Isplanirala sve do kraja. Reče mi još da ima 66 godina. Podsjetim je na pjesmu koju je Udo Jürgens pjevao: „Mit sechs und sechzig Jahre, da fängt das Leben an…“ (Život počinje u 66. godini…)

Smije se i potvrđuje. Ima petero djece i četrnaestero unučadi. Muž koji je bio pedijatar umro je i sad ima vremena za sebe. Izlazimo zajedno iz sela i slijedimo put koji sad vodi kroz rižina polja. Ta su polja dugačka oko 200 metara i isto toliko široka a gotovo su sva sada ispunjena vodom. Između njih put i kanali pomoću kojih se natapaju. Bez ikakve potrebe obilaze oko tih polja u cik-cak liniji.

Kažem Njemici, koja se zove Beate, da mi je to nepotrebno gubljenje vremena i energije i da ću nastaviti cestom. Ona kao prava Njemica slijedi upute svoga vodiča i nastavlja između rižinih polja. Slikamo se uzajamno i rastajemo uz želju da se ponovno sretnemo.

Ona nastavi kroz polja, a ja cestom. Zaboravio sam je pitati gdje namjerava prenoćiti. Međutim kako ja namjeravam pješačiti sam, nije mi to ni važno.

Dolazim u Vercelli bez posebnih događaja. Krajolik kroz koji sam prolazio jednoličan je i ružan – rižina polja s obiju strana ceste sličila su jedna na druge.

Slijedim svoj GPS do središta grada i onda tražim najbliži hotel. Slijedim upute i nađem se na nekom trgu. GPS mi kaže da sam stigao na cilj. No od hotela ni traga ni glasa. Okrećem se uokolo, ali ne vidim ga. Elegantna gospođa, s naočalama koje joj pokrivaju veći dio lica, prolazi pored mene i upitam je gdje je hotel. „Pa taj hotel je već više od godinu dana zatvoren.“ Ima li neki drugi u blizini? Ima hotel Giardinetto. Izvadi svoj mobitel iz torbe i zove. Rezervira mi sobu i još me dovede do ugla ulice u kojoj se hotel nalazi. Talijanska ljubaznost. Ili ženska.

Dok sam tražio hotel, nisam imao vremena razgledati grad pa to činim predvečer.

Vercelli se nalazi pored rijeke Sesia u dolini rijeke Po. Važan je centar za uzgoj riže i okružen je njezinim poljima, koja su ljeti potopljena.

Prvo sveučilište financirano javnim novcem osnovano je u Vercelli 1228. godine. Danas je to sveučilište književnosti i filozofije i jedan od kampusa Politecnico di Torino.

Ima nekoliko važnih spomenika, a najvažniji su: Katedrala, koju je sagradio Sveti Euzebi di Vercelli, kome je bila posvećena, nakon njegove smrti. U njoj se nalaze vrijedne slike – čitam imena nekih umjetnika: Gaudenzio Ferrari, Gerolamo Giovenone…

Basilica di Sant‘Andrea, koju je sagradio kardinal Guala Bicchieri 1219. godine. To je jedan od najljepših i najbolje sačuvanih romaničkih spomenika u Italiji.

Lijep je to grad s vrlo ugodnom atmosferom. Vrlo široka pješačka zona, ograničena velikim stablima, koja daju ugodnu hladovinu. S obiju strana nalaze se uske ulice. Dok hodam razgledajući okolne zgrade, jedan me vozač pita smije li on tu parkirati automobil. Smiješ, smiješ, kako da ne. Bio je to još jedan od čestih slučajeva, kad je netko mislio da sam iz tog mjesta.

Odem do turističkog ureda, gdje dobijem neke karte. To su, nažalost, fotokopije pa se na njima baš puno i ne vidi. Ali rekoše da je put dobro označen pa neću imati problema slijediti ga.

Nađem slobodan stol na jednoj od mnogih terasa i uz uobičajenu čašu bijelog vina sjedim i promatram šetače. I slušam kako živahno razgovaraju. Kakav divan jezik!