Hrvati su svjetski ljudi

Utorak, 3. svibnja 2011.

Ivrea – Santhià (38 km)

Po treći put prolazim sad praznim ulicama. Čini mi se da grad nije više onako velik kao jučer. Brzo se nađem u polju izvan grada i prolazim pored nekoga malog jezera, gdje se moram braniti od komaraca veličine vrabaca, kako mi se čini. Nisam se zaustavljao i divio ljepoti jezera baš zbog tih komaraca. Nastavim dakle put i nakon nekoliko stotina metara shvatim da je Via Francigena skrenula s direktnog puta da bi prošla pored tog jezera.

Sad prolazim kroz šumu, blatnjavim i na mjestima potpuno vodom prekrivenim putom. I ovdje ima komaraca iako nešto manje nego pored jezera. Drago mi je bilo kad sam napokon, nakon 5-6 km izašao iz šume i našao se na cesti koja prolazi kroz mala sela.

Jedno od tih mjesta, koje se zove Viverone i leži pored istoimenog jezera, nešto je veće od ostalih. Na ulazu stoji ploča „Viverone – Gemellato con – Povljana, Croazia“. Svijet je zaista malen. Slikam tu ploču i nastavljam kroz selo ne zaustavljajući se, jer cilj je još daleko.

Da bih ponovno izbjegao nepotrebno zaobilaženje, hodam državnom cestom. Promet je gust, međutim cesta je široka i pored bijele crte jedan je metar širine ostavljen za bicikliste i pješake.

Nakon gotovo 38 kilometara, umoran i znojan ulazim napokon u Santhià. Garmin mi kaže da je hotel Vittoria najbliži pa se uputim prema njemu. Ulazim u hotel i na recepciji dva čovjeka. Vlasnik i jedan gost. Vlasnik me uz osmijeh pita jesam li umoran i želim li udobnu sobu. „Si e si“ – odgovorim. I umoran sam a želim i udobnu sobu. Pita me odakle dolazim i kamo idem. Kažem da sam Hrvat iz Luksemburga, ali da dolazim pješice iz Francuske na putu za Rim.

Gost, koji se predstavi kao Marcello, pita me gdje ću odsjesti u Rimu. E, moj Marcello, ja ne znam gdje ću spavati sutra navečer, a kamoli u Rimu, koji je udaljen jednu vječnost. Kaže da ima prijatelja koji iznajmljuje sobe i napiše mi njegovu adresu i broj telefona. Zahvaljujem, no ispričavam se zbog umora pa idem u svoju sobu. Srećom, lift je tu pa ne moram vući Wheellie uza stepenice.

Nakon uobičajenih aktivnosti i kratkog odmora idem u grad i tražim gdje mogu kupiti talijanski rječnik. Imao sam jedan jako dobar na iPhoneu, međutim ostao sam i bez jednog i drugoga. Ubrzo nađem knjižaru i pitam gospođu ima li mali rječnik talijansko–francuskoga, –engleskog ili –njemačkog. Nađe mi jedan talijansko–engleski, koji nije previše težak. Pita me odakle dolazim i kako to da govorim tako dobro talijanski. Znate u Luksemburgu svi govore nekoliko jezika. Zapanjena je. A kad sam rekao da sam Hrvat, onda čuđenju nema kraja. Kako to da netko govori toliko jezika? E, mi Hrvati smo svjetski ljudi.

Nađem terasu, sjednem i čitam uz čašu bijelog vina. Uz vino dobijem nekoliko komada tople pizze, čips i masline pa je lakše čekati vrijeme večere, koja je ovdje između 7,30 i 8 sati.

Nešto kasnije vidim jednu hodočasnicu kako s torbom na leđima ulazi u gostionicu i nakon kratkog vremena izlazi s vlasnikom koji, kako čujem, ima ključeve od prenoćišta za hodočasnike.