Spoznaja

Četvrtak, 28. travnja 2011.

Orsieres – Bourg-Saint-Pierre (16 km)

Vlasnik me zamoli na rastanku da mu telefoniram i izvijestim ga o stanju na Gd-St-Bernardu kad stignem gore, tako da tu informaciju proslijedi drugim hodočasnicima.

Noge me još uvijek malo bole od jučerašnjih napora, ali i to prođe kad su se mišići nakon kratkog vremena zagrijali. A imali su se od čega zagrijati jer put se stalno penje. Najprije asfaltiranom cestom, a onda bijelim putom da bi nakon nekoliko kilometara ušao u šumu. U početku je put širok i u dobrom stanju, međutim što sam dalje odmicao, put je postajao sve uži i uži, a kosa strmina sve veća tako da sam kolica gurao ispred sebe na jednom kotaču. Ponekad sam se jedva mogao provući između stabala. Naporno ali opasnost da padnem dolje bila je mala zbog brojnih stabala, koja su, nažalost, skrivala pogled prema dolini.

Tišina. Jedino lagano pucketanje grančica pod nogama i kotačima. Ne čujem ni cvrkutanje ptica. Imam osjećaj da sam na kraju svijeta. Nigdje nikoga. Nigdje ničega osim stabala drveća.

Prisjećam se jučerašnjeg dana i strahova koje sam proživljavao. I molitve. Nikad u životu nisam molio tako skrušeno. Srcem i dušom. Niti sam ikad bio zahvalniji za Njegovu pomoć. Niti tako snažno osjećao Njegovu prisutnost.

A posumnjao sam na trenutak. Posumnjao da me je On napustio i prepustio vlastitim strahovima. I očaju. I da više nema izlaza. Ali samo na trenutak.

Nije lako niti je uvijek lijepo pogledati se u takvim trenutcima. Pred drugima je lako glumiti ulogu hrabrog i snažnog. Ili bilo koju drugu. No pred samim sobom nema glume. Nema hrabrog niti snažnog. Ima samo gola istina da sam slabašan i nemoćan bez Njegove pomoći.

Volio bih vidjeti kako se u takvim situacijama ponašaju oni koji kažu da Bog ne postoji. Kome se oni obraćaju kad vide da je njihova snaga nedovoljna za spas vlastitog života? Kome su zahvalni kad se izvuku živi i zdravi?

Molim se po ne znam koji put. Za obitelj, za naše generale, za prijatelje i neprijatelje. Za sve one koje sam sreo na putu i koji su mi pomogli. I za one koji mi nisu pomogli. I zahvaljujem Bogu na jučerašnjem iskustvu. Vidio sam kakav sam i prihvatio se takvim. Bez uljepšavanja. Bez krinke. Bez drame.

Poslije ću se često nasmijati kad budem čuo komentare o mom „pothvatu.“ „Kakva hrabrost i snaga! Kakva izdržljivost!“ A nitko neće reći: „Kakva vjera u Boga! Kakva pomoć!“

Ali ja ZNAM. Znam kome mogu zahvaliti za uspjeh. To je najvažnije.

Dođem do velikoga potoka. Srećom, preko njega novi drveni most. Gledam kamenje i drveće koje leži na dnu. Mogu samo naslutiti koja je to snaga bila da bi nosila takva stabla i kamenje. Ne bih želio biti prisutan kad se snijeg počne topiti i voda sunovrati u dolinu. Načinim nekoliko snimaka i nastavim. Sada se naglo spuštam. I uskoro izlazim iz šume.

Prolazim pored kuća i farmi. Cesta je ponovno asfaltirana. U dolini sam. I ponovno se penjem. Sve više i više. Cesta vijuga i pomislim svaki put da će iza sljedećeg zavoja biti cilj. Međutim trebam proći još mnoge zavoje i popeti se puno više prije nego što sam konačno stigao u Bourg-St.-Pierre na visini od 1.632 metra.

Malo mjesto od 180 stanovnika ima nekoliko hotela. Jedan je od njih, ustvari gostionica, otvoren. Ulazim i pitam imaju li slobodnu sobu. Imaju i ljubazna mi vlasnica želi pokazati sobu prije nego što prihvatim. „Ma prihvaćam ja sobu, kakva bila, ako ima krevet, tuš i WC.“ Treba se popeti uz uske stepenice pa mi vlasnica pomaže nositi kolica. Soba je mala. Dupli krevet ju gotovo posve ispunjava. A iznad njega mali četvrtasti otvor, iznad kojeg visi oko 3 metra dugačka šipka. Pitam što je to i reče mi da se pomoću te šipke može otvoriti prozor na krovu. Fantastično.

Siđem kasnije u gostionicu i pojedem ukusnu toplu salatu uz pivo. Pitam vlasnicu i njezina muža kad je najbolje popeti se do vrha na Gd-St-Bernard i oni se počnu smijati. „Bez skija ili barem snježnih reketa nema prolaza. Snijeg je visok više od dva metra i zabranjeno je bez takve opreme ići. Ako pokušate, moramo izvijestiti policiju jer su prošlog tjedna morali helikopterom spašavati nekog turista.“ Čudim se jer su mi u turističkom uredu tvrdili da je prolaz očišćen od snijega. To i njima kažem. „Ma oni pojma nemaju što se ovdje događa.“

Rekoše mi da autobus polazi ujutro u 9 sati i prolazi kroz tunel u Italiju. Mogu biti u Aosti već oko 11 sati. Razočaran sam, jer sam bio čvrsto odlučio popeti se na krov Via Francigena.

Nekoliko sati prije naišao sam na ploču na kojoj je opisano kako je Napoleon 1800. godine sa svojom vojskom od 4.000 vojnika s topovima prešao preko Alpa i napao austrijsku vojsku sleđa. Ljudi iz okolnih sela vukli su rastavljene topove, zaštićene stablima koje su iznutra ispraznili, preko Grand-Saint-Bernarda. Druga vremena.

Večerao sam u gostionici. Bio sam ponovno jedini gost.

Design by: Dvoklik