U životnoj opasnosti

Srijeda, 27. travnja 2011.

Saint-Maurice – Orsieres (36 km)

Pun snage i elana krenem rano ujutro, iako namjeravam pješačiti oko 20 km do Martigny. Put vijuga uz rijeku kojom ne teče baš puno vode. Odavno nije padala kiša, a snijeg s obližnjih planina već se odavno istopio. Put je mjestimice mukotrpan. Stepenice, korijenje drveća na površini te bijeli put prekriven kamenjem nije baš jednostavno proći s mojim kolicima.

Međutim odmoran sam pa mi to ne smeta previše. Ima i lakših asfaltiranih dijelova. Napredujem jako brzo. Žuljevi me ne peku, a mišići više ne bole. Leđa su također još u dobrom stanju. Negativne su me misli potpuno napustile. Pitam se kako sam mogao onako razmišljati o odustajanju. Nezamislivo mi je to sada.

Oko mene je ponovno sve divno. Uska uvala okružena planinskim obroncima prekrivenim šumom skoro do vrhova, koji su pak pod snijegom. Slapovi vode padaju niz litice koje se vide između drveća. A oko mene cvijeće. Mirisno i raznobojno. Zrak je svjež pa hodam brzo. Ipak se često zaustavim i snimam. Nadam se da će fotografije barem donekle uhvatiti ovu ljepotu.

Oko 11,30 već sam na cilju. Barem tako mislim. Stigao sam u Martigny, gdje sam namjeravao prenoćiti. Ulice su zakrčene automobilima, a na njihovim krovovima bicikli. Valjda neka biciklistička utrka. Nađem turistički ured i pitam gdje bih mogao naći sobu. „Ovdje ne. Danas je sve zauzeto. I više nego zauzeto, jer Tour de Romandie se ovdje zaustavlja. Da imamo još stotinu kreveta, bili bi zauzeti“, reče mi iznervirana gospođa. „Koliko ima do sljedećeg mjesta?“ Četrnaest-petnaest kilometara do Orsieresa, gdje mogu naći hotel. Prije toga su šanse vrlo male. „Kakav je put?“ pitam još. „Dobar je, iako se nakon grada lagano penje ali ništa naročito.“ „A klanac Gd-St-Bernard?“ „Otvoren je – prema našim informacijama.“

Nastavim odmah jer iz iskustva znam da su kilometri relativni, a put je uvijek teži nego što oni u turističkim uredima misle. Ili barem turistima kažu. U to se uskoro uvjerim jer iznad ceste na velikom znaku piše da je Gd-St-Bernard zatvoren.

Odmah nakon posljednje kuće put skreće lijevo u šumu. Uzbrdo. „Ništa naročito“ – reče gospođa. Stepenice, stepenice i kameniti uspon. Baš bih volio da je i ona onako debela tu pa da vidim kako to nije ništa naročito. Vučem kolica iza sebe, a ponekad moram četveronoške napredovati i pomagati se rukama jer je uspon tako strm. I otkvačivati kolica pa ih uz neki kamen natraške povući. Nakon kratkog vremena mokar sam od znoja.

Ipak napredujem. Polako, ali napredujem. I nađem se pred ogradom preko puta i znakom na njemu. „Zabranjen prolaz. Odron kamenja. Radovi u tijeku. Što sad? Sat vremena sam se pentrao kao majmun uz ovaj brijeg i onda ovo. Vratiti se u Martigny? Spuštati se onim putom kojim sam se jedva popeo? A sobe neću naći.

Nastavim. Pokušat ću i vidjeti. Nakon nekoliko stotina metara sretnem nekog džogera i pitam ga je li put prolazan. „Prolazan je iako na nekoliko mjesta opasan pa ćete morati kolica nositi na leđima.“ Nastavim.

Zaista na dva mjesta put je potpuno prekriven zemljom i kamenjem pa moram kolica nositi na leđima i držati se rukama za kamenje da se ne bih sunovratio niz litice dolje u provaliju.

Prođem ta opasna mjesta i nađem se na prilično dobrom putu, gdje stoji ograda i znak zabrane u suprotnom smjeru. Uf! Prošao sam dakle opasnost.

Nakon stotinjak metara put se potpuno odronio na širini od 50-tak metara. Kosa strmina je velika a podloga nestabilna i klizava. Koračam polako stopu po stopu i držim ručke kolica objema rukama da se ne prevrnu. Jedan je kotač u zraku pa je sva težina na desnoj ruci. Ne smijem dolje pogledati niti pomisliti što bi me se dogodilo ako izgubim ravnotežu. Odronjava se zemlja i kamenje ispod mojih stopala i čujem kako se kotrlja negdje duboko dolje. Bože dragi, molim Te, molim Te, čuvaj me. Nemoj me sada napustiti, molim Te.

Prođoh. I ruke i noge drhte. U sljepoočnicama osjećam lupanje srca, a dah mi zapinje u grlu. Dragi Bože, hvala Ti.

Nastavim nakon kratkog predaha. Svako malo put je zakrčen ili ga uopće nema, ali nekako ipak napredujem. Kratki strmi spust prekriven zemljom i kamenjem. Težina kolica gura me naprijed i počnem se klizati. Sve brže. Pokušam kočiti petama – bez uspjeha. Kolica se prevrću i lijeva me ručka gura na stranu dolje. Više se bacim naprijed nego što trčim i jednom se rukom uhvatim za lanac pričvršćen za liticu, a drugom za komad ograde koji je još ostao. Visim iznad provalije, a kolica vise o mom pojasu i vuku me dolje. Bože, pomozi mi. Molim Te, Bože moj. Daj mi snage da se izvučem iz ove situacije!

I dadne mi Bog snage. Nadljudske snage. I izvučem se. Otpužem do prvoga kamena i srušim se na njega potpuno iscrpljen. U desnom ramenu sam vjerojatno nešto slomio ili istegnuo mišić jer me užasno boli. Sav se tresem. Nisam u stanje stajati jer mi koljena klecaju od pretrpljenoga straha i napora.

Predahnem pa nastavim dalje. Put je sada kamenit i silazi niz veliku strminu pa naprtim kolica na leđa. 24 kg su teška i osjećam kako me ta težina gura naprijed. Moram se hvatati rukama za grane i kamenje da bih izbjegao pad. Nakon vječnosti, kako mi se činilo, siđem u dolinu. Prolazim kroz malo selo, Bovernier. Tražim neki bar, međutim ne vidim ništa pa nastavim. Sada me put vodi s druge strane uske doline. Naiđem na nekog čovjeka kako siječe drva i pitam ga je li put slobodan od lavina. „Da, da, slobodan je!“

I zaista. Širok i lijepo počišćen put blago se penje strminom. Nažalost, ne zadugo. Nakon jednoga kilometra naiđem na lavinu kamenja i zemlje koja je u debelom sloju zatrpala put. Ostavim kolica i pogledam koliko je široka lavina. Pedesetak metara. Vratim se, natovarim kolica na leđa i prijeđem bez previše problema. Podloga je dovoljno stabilna. Uf! Valjda je ovo posljednja ovakva prepreka.

Ni blizu istine nisi, moj Slavko. Bila je to prva u nizu od desetak takvih prepreka. A svaka sljedeća bila je šira i neprohodnija. Noge su mi se sve više tresle od napora, a oči pekle od znoja, koji me svega oblio. Od straha i napora.

Pa valjda će i ovome biti jednom kraj. I bude kraj. Kraj puta, potpuno zatrpan srušenim drvećem, zemljom i kamenjem. Pokušam se provući, međutim i bez kolica je to potpuno nemoguće. Pokušam gore – ne ide. Dolje strmina, kamenje, grmlje, slomljeno drveće. Stotinjak metara ispod mene nalazi se rijeka, a s druge strane cesta. Što sad? Naprijed ne mogu. Gore također ne. A natrag? Opet onuda prolaziti?

Panika i očaj me obuhvaćaju. Snaga je pri kraju. Već sam odavno potrošio svu zalihu. Bože moj, opet si mi Ti jedini spas. Reci mi što da činim. I daj mi snage da to učinim. Jer svoje više nemam.

Dolje. Jedini izlaz je dolje ka rijeci. Ali kako? Puzeći, kližući provlačio sam se između srušenih stabala, grmlja i kamenja. Kolica sam vukao, gurao, nosio. I dođosmo zajedno do rijeke, a da nismo slomili ni noge ni kotače. Moj Wheelie je izdržao sve te prepreke. A i ja se još nekako držim na nogama. Iako klimavim.

Međutim jedno je doći do rijeke, a drugo prijeći je. Voda nije duboka, ali je kamenje na njezinu dnu glatko, prekriveno nekom mahovinom i klizavo kao led. A voda ledena. Izujem cipele i čarape, kolica na leđa i kroz vodu, koja mi doseže do koljena. Opet centimetar po centimetar, s kamena na kamen i nađem se s druge strane. Noge koje su prije gorjele sad su se ukočile i kao da su od leda. Pokušam oprati stopala od pijeska prije nego što obujem cipele. Obučem i duge hlače pa mi je malo toplije. Odmorim se malo i dok sjedim, gledam prema cesti iznad mene. Desetak metara skoro okomiti uspon. Prikupim posljednji atom snage i počnem se pentrati četveronoške uzbrdo. Srećom, zemlja je mekana pa mogu zariti prste u nju i tako pomagati nogama. Dopužem tako do ceste i nekako prekoračim preko ograde. Nisam potpuno ni prešao, a prvi automobil prohuja tubeći. Žao mi je što nisam uzeo jedan kamen iz rijeke da ga bacim na njega. I ostali trube dok se vučem uz ogradu vijugavom uskom cestom. Poželio sam da netko pozove policiju, međutim to se očito nije dogodilo. Nakon nekoliko kilometara cesta se širi i postaje trotračna. U sredini dvostruka ograda, a između ograde metar širine. Kao stvoreno za pješake. Automobili prolaze i trube. Trubite vi, trubite! Ja se više ne mičem s ceste.

Stigoh u selo Sembrancher. Pitam prolaznika ima li tu neko prenoćište i reče mi da ima kamping, ali je još zatvoren. Nastavim dakle dalje. Uzbrdo. No, srećom, put je sada asfaltiran. Uvala je sada nešto malo šira i obronci puno blaži. I nakon prve uzbrdice put nastavlja na istoj visini, bez čestih spustova i uspona.

Dokotrljamo se Wheelie i ja nekako do Orsieresa. U pet sati popodne, nakon 10 sati pješačenja i 36 kilometara. I na kraju snaga, barem sam to ja bio. Za Wheelie ne znam. Nisam ga pitao, ali vidim mu ogrebotine po aluminijskim rukama i da zna pričati, vjerojatno bi i on rekao da mu je bilo dosta.

Nađem sobu u hotelu odmah pored puta. Sjednem na krevet. Nemam snage skinuti odjeću i tuširati se. Bude mi hladno u mokroj odjeći pa se nekako dignem i odem pod tuš. Topla pa hladna voda naizmjenično, sve dok nisam prestao osjećati razliku, lijepo me okrijepi. Obučem se i siđem u bar, naručim najveće pivo i nosim ga u sobu. Vidim da me pater Božidar zvao dok sam bio pod tušem pa mu sada telefoniram. Pričam mu da je sve u redu i da su me intervjuirali iz Radio Tomislavgrada. Ne govorim ništa o današnjem danu osim da je bio dugačak i naporan. Osjećam se bolje nakon razgovora s njim. Lijepo je znati da te netko prati u mislima i moli za tebe. Podsjeća me da pravim bilješke svaki dan. E, moj pateru, danas sigurno neću praviti nikakve bilješke. Ipak mu obećam.

Siđem na recepciju i pitam kad se restoran otvara. Nema restorana, ali ako želim, vlasnikova supruga će mi nešto spremiti. Kako da ne želim.

Pita me vlasnik odakle sam jutros krenuo i ne može povjerovati da sam prevalio toliki put u jednom danu. Čujem ga kako u kuhinji to prepričava supruzi. „Il est vraiment costaud!“

Večera je odlična. A vino također. Jedini sam gost pa me maze i jelom i pićem. I razgovorom. On je Austrijanac, a ona Portugalka. Pričaju mi kako većina hodočasnika prenoći kod njih prije nego što krenu dalje. Pitam je li Gd-St-Bernard klanac slobodan od snijega i rekoše da nisu sigurni.

Spavao sam te noći kao klada. I odmorio se dovoljno da mogu nastaviti.

Design by: Dvoklik