Što tražim tu?

Ponedjeljak, 25. travnja 2011.

Montreux – Saint-Maurice (34 km)

Ponovno se sutradan ujutro divim ljepoti grada. Stotinama i stotinama metara dugačke aleje pune cvijeća. Dok prolazim pored cvijeća ispod palmi, gledam s druge strane jezera francuske Alpe prekrivene snijegom.

Žao mi je bilo kad sam napustio taj veličanstveni krajolik i našao se u širokoj dolini, kroz koju me put vodio u pravoj crti pokraj kanala. Vruće je i ovaj me jednoličan krajolik ne privlači nakon one ljepote koju sam nešto prije napustio. Idem prilično brzo i osjećam kako me žulj koji sam prije nekoliko dana dobio ponovno peče. Ili je to novi? Ne da mi se zaustavljati i provjeriti. Želio bih što prije stići na cilj. Međutim on je još jako daleko.

Ponekad sretnem ili me prestignu biciklisti koji mi veselo dovikuju pozdrave. To me malo razveseli, ali danas ne uživam u pješačenju. Jesam li preumoran? Pa tek je 10 dana kako sam krenuo. Zaustavim se pored puta na travi i pojedem komad kobasice i kruha. Ispružim se na travu i sklopim oči. Razmišljam. Pa što radim tu? Noge me bole. Žuljevi peku. Vruće mi je. Usamljen sam. Čemu svi ovi napori? Što želim dokazati? I kome? Zar nije bilo dovoljno pješačenja i hodočašća? Sad bih mogao sjediti kod kuće na svojoj terasi u hladu i čitati knjigu, ili ići u šetnju sa svojim vjernim Paddyjem. Otvorim oči i gledam kako vjetar tjera bijele oblake po nebu. Moram nastaviti. Ali ako se ovako budem i sutra osjećao, što onda? Vratiti se kući? Odustati?

Obujem cipele ponovno i nastavim. Stavio sam compeede na novi žulj koji i dalje peče. Prolazim kroz mjesto koje se zove Aigle (Orao). A izgleda ružno. Industrija i moderne, četvrtaste zgrade od betona i stakla. Žurim da što prije prođem.

Sad idem uz željezničke tračnice i poneki vlak naruši monotoniju puta i prene me iz mojih negativnih misli. Prešao sam 24 kilometra od jutros, a ostalo još 10. Beskrajnih 10 kilometara. Sparno je i jedva dišem. Prve kapi kiše počeše padati. Stavljam prekrivač na kolica, ali ne obuvam čizme. Možda će prestati. Raširim kišobran i slušam kako velike, iako još rijetke kapi kiše udaraju u njega. Uskoro prestade padati. A sparina još veća.

Prolazim sada kroz šumu i dolina se naglo sužava. Rijeka je zamijenila kanal pa izgleda puno ljepše. Još 3 kilometra. To su oni najduži kilometri. Bilo to nakon 20, 30 ili 40 km, tri su zadnja najduža. Nikad im kraja. Misliš da si došao, a ispadne da ima još 3000 metara ili oko 4000 koraka. Ne računajući lutanje po gradu u potrazi za nekim hotelom.

Prvi na koji naiđem zatvoren je. Nastavim dalje do centra gradića i nađem se pred hotelom u samom centru. Otvoren je. Uf! Mlada djevojka mi reče da soba košta otante sept (87) franaka. Ma da je i dvostruko, prihvatio bih. Jedva se držim na nogama. A ona najprije traži iskaznicu, pa ispunjava formular koji moram potpisati.

Napokon se nađem u sobi i uskoro pod tušem. Prisilim se oprati rublje iako bih ga najradije bacio kroz prozor. Legnem i zaspim nakon kratkog vremena.

Probudim se nakon sat vremena u malo boljem raspoloženju. Bušim novi žulj koji je prilično velik. Nakon svih tih priprema uspio sam dobiti dva žulja. Bravo!

Večeram u hotelu i prošetam se nakon toga ulicama maloga mirnog gradića. Ili ovećeg sela. A onda u krevet.

Design by: Dvoklik