Vidjeti Ženevsko jezero i umrijeti

Nedjelja, 24. travnja 2011.

Lausanne – Montreux (28 km)

Obučem se i obujem za kišu prije nego što krenem dalje. Još pokoja kap pada, međutim na nebu se uskoro pojavi plavetnilo koje postaje sve veće da bi nakon sat vremena prekrilo cijeli horizont. Pješačim u početku uz Ženevsko jezero, ali uskoro se počnem penjati uskom asfaltiranom stazom kroz vinograde. Što se više penjem, to je vidik ljepši.

Dolje ispod mene jezero na kojem plovi samo jedna mala jedrilica u istom smjeru kao i ja. S druge strane jezera visoke planine, čiji su vrhovi još prekriveni snijegom. Kakav kontrast!

Put nastavlja kroz vinograde, ali, nažalost, ne ravno, nego se ponovno spušta da bi se još više penjao nakon toga. Jako, jako naporno. Ponekad naiđem i na stepenice tako da se moram penjati natraške i vući kolica jer su stepenice tako strme da više sliče na ljestve nego na stepenice. Zaustavljam se često, ne samo zbog umora nego da pogledam iza sebe i uživam u tome jedinstvenom krajoliku. Koljena mi klecaju. Srce lupa kao ludo, a znoj curi niz lice i leđa u potocima. Oči moram svako malo brisati jer ih znoj peče.

Popnem se na vrh. I okrenem ne znam po koji put. Vidjeti ovo i umrijeti. Najradije bih tu sjeo i ostao do kraja života. Mala jedrilica još je dolje. Kao da me pratila. Sunčevi zraci presijavaju se u plavetnilu jezera, a planine s vrhovima prekrivenim snijegom kupaju se u toj plavoj boji jezera. Da sam pjesnik, spjevao bih divnu pjesmu o toj ljepoti. Ovako mogu samo gledati otvorenih usta. Ne mogu to tek tako napustiti pa se tu zaustavim i ručam. Dok to činim, javi mi se pater Božidar i traži da mu pošaljem slike s hodočašća. Zamolim neke bicikliste da me slikaju iPhonom.

Jedva se natjeram nastaviti put nizbrdo, odakle se više ne vidi jezero. Spust je isto tako strm kao što je i uspon bio. Kočim i nogama i rukama. I siđem opet do jezera. Prolazim kroz sela čije su kuće obrasle glicinijom i drugim cvijećem. Između ceste i jezera cvijeće u tisuću boja. Kilometrima i kilometrima. Kasnije čujem da je to firma Nestle, čije se sjedište nalazi tu, a koja svake godine sponzorira nasadu cvijeća.

Nakon 28 km ulazim u Montreux. Umoran sam i znojan. Gladan i žedan. Jedva čekam da se nađem pod tušem. Nisam opet rezervirao pa moram tražiti hotel. Zaustavim jednu gospođu i pitam postoji li u blizini hotel s pristojnom cijenom. Nasmija se i reče. „Ovisi o tome što Vi zovete pristojnom cijenom. No, mislim da ovaj hotel ovdje nije baš tako skup.“ Zahvalim joj i pođem prema naznačenomu hotelu Ermitage. Na ulaznim vratima cijene soba: jednokrevetna soba 350 franaka!!!

Malo dalje hotel Excelsior, a iza njega hotel Montreux Palace. I ne pokušavam gledati cijene. Hoteli takvih imena nisu za hodočasnike. Konzultiram svoj GPS i nađem Buffet De La Gare. E, takvo mi ime već više odgovara. Telefoniram i pitam ima li slobodnih soba. Ima i cijena sobe je 175 franaka. Budzašto. Točno polovica. Ali nalazi se dva kilometra od mjesta gdje sam ja. I to uzbrdo.

Krenem prema hotelu i nakon kratkog vremena naiđem na stepenice. Ne bilo kakve stepenice, nego beskrajne stepenice strme kao ljestve. Nema druge nego uz njih. Vučem kolica iza sebe, a kotači poskakuju na svakoj stepenici i protresaju mi leđa. Dum, dum dum. Zaista su beskrajne. Skoro na vrhu jedan me čovjek upita. „A zašto niste uzeli lift?“ i pokaže mi kako ljudi izlaze iz njega na vrhu stepenica. „Hvala na informaciji! A sad se gubi prije nego što te srušim niza stepenice!“ pomislim.

Skoro bez daha, potpuno mokar od znoja i klecajućih koljena stignem napokon na vrh. Stepenicama je kraj no uspon se nastavlja. Ipak nešto malo manje strm. Slučajno pogledah znak pored ceste: Hotel Wilhelm, prix resonnables . Povoljne cijene ili ne, ako bude bliže, ostajem tu. Iza sljedećeg zavoja ugledam ga. Svratim i pitam ima li slobodnu sobu. Ima. 110 franaka. Ma poklon. Sve je relativno. Pa i cijene. Kad čuješ 350, pa 175 onda ti se 110 čini jako jeftino.

Brzo se popnem u sobu, tuširam i operem rublje. Ne odmaram se jer sam užasno gladan i žurim nešto pojesti. Silazim ponovno dolje i ovog sam puta malo pametniji te uzimam lift. Na prvoj terasi sjedam za stol i naručim veliko pivo. Kod kuće inače nikad ne pijem pivo, međutim nakon 30 km pješačenja i litara prolivenog znoja pivo je kao melem za dušu. Utaži žeđ a i hranjivo je. Uskoro mogu večerati i dok to činim, promatram ljude kako šetaju ulicom uz jezero. Sunce samo što nije nestalo iza planine sa suprotne strane jezera. Daje površini jezera zlatni odsjaj, a vrh planine prekriven snijegom čini se kao srebro. Mjesto me podsjeća na Opatiju. Ima nekako mediteransku atmosferu, ako se izuzme snijeg na planinama. Već sam često čuo za Montreux, međutim nisam ga ovako zamišljao. Zamišljao sam ga kao planinski grad, a sliči mi na primorsko mjesto.