Ljepota prirode i ružna pogranična sela

Utorak, 19. travnja 2011.

Pontarlier - Saint-Croix (23,3 km)

Opet uspon, spust pa još veći uspon. Izmjenjuju se šumski putovi, uske ceste i bijeli putovi. Iznimno težak put ipak se isplatio. Priroda je veličanstvena. Pogled u dolinu pružao se preko zelenih livada, drveća i šarenilom proljetnoga cvijeća. Ptice su se natjecale u pjesmi i to je bio jedini zvuk koji sam, osim lupanja vlastitog srca, čuo. Miris cvijeća ispunjavao je već topli zrak. U daljini se nazirao veliki dvorac „Château de Joux“, blizu kojeg ću kasnije i proći. Za ovakvo nešto isplati se proliti nekoliko litara znoja.

Nažalost, druga polovica puta je cesta koja prolazi kroz zaista ružna sela. To su skijaške postaje i možda zimi, prekrivene snijegom, izgledaju lijepo, međutim sada to izgleda ružno, napušteno i bez ikakva karaktera. Srećom, svemu ima kraj pa i tomu posljednjem mjestu koje je nadvisilo sva ostala u ružnoći. Prijeđem Švicarsku granicu na prijelazu L‘Auberson i zaustavim se na terasi odmah nakon toga. Nestala su ružna sela u Francuskoj. Ispred mene, preko polja na kojima su pasle krave, vide se u daljini vrhovi planina. Zrak je oštar jer ipak je to 800 m nadmorske visine.

Vlasnik me upozori da je Via Francigena kroz Švicarsku označena znakom Route 70. Kažem mu da ja slijedim svoj GPS koji se ne slaže uvijek sa znakovima. Ipak odatle slijedim Route 70, preko livade, između krava. Ovdje proljeće još nije potpuno stiglo. Trava je tek zelenkasta a jedino cvijeće su visibabe. Prolazim kroz livade, gdje moram otvarati i zatvarati ograde, farme gdje seljaci popravljaju traktore i dovikuju pozdrave. Poneki pas laje i trči iza mene. Jedan se čak usudio pomirisati me. Pomilujem ga po glavi i poželim da je moj Paddy tu.

Prije Saint-Croixa promašim znak i nađem se na cesti. Uska, vijugava uzbrdica puna automobila koje su vozili divlji agresivni vozači. Svaki treći mi je svirao i pokazivao prstom na svoju glavu. Valjda ih boli glava. Meni je ipak laknulo kad sam na ulazu u Sainte-Croix skrenuo s ceste.

Malo je to mjesto s nešto manje od 5.000 stanovnika i na visini od 1.200 metara. Potpuno iscrpljen idem kroz ulice i prvog prolaznika pitam za najbliži hotel. Uputi me i nađem se ispred Hotel de France. Malo dalje je Hotel d' Espagne. „Fantasielos“ , rekao bi Švabo.

Hotel je udoban i 30% skuplji nego onaj najskuplji u Francuskoj.

Odem kasnije u crkvu i molim se. Molim se za svoju obitelj. Molim Gospu da čuva moju suprugu i dadne joj dovoljno snage i strpljenja. Molim je da čuva moju djecu i njihovu djecu. Moju braću i njihove obitelji. Molim je da zagovara Gotovinu i Markača kod svog sina Isusa, da im pomogne prebroditi ove teške trenutke koje proživljavaju sada. Molim je da pomogne svima onima koje sam sreo i koji su meni pomogli. Molim je da meni dadne dovoljno duševne i fizičke snage da stignem u Rim. Osjećam da mi je potrebna Njezina pomoć. Siguran sam da me neće napustiti. Pratila me i pomagala mi na dosadanjim hodočašćima. Slala mi svoje anđele kad mi je to bilo stvarno potrebno. Tako će biti i na ovom putu, siguran sam, jer bez Njezine pomoći izgubljen sam. A Ona je previše milosrdna da bi me ostavila samog. Ohrabren, šetam se i uživam u mirnoj, ugodnoj atmosferi jednoga švicarskog sela.