Prvi dani, tisuće pitanja – tisuće strahova

Subota, 16. travnja 2011.

Besançon – Etalans (28,5 km)

Rano ujutro oko 7 sati krenem preko mosta na rijeci Doubs i nastavim uz njezinu obalu. Bio je divan dan. Svježe i vedro. Plavetnilo neba odsjajivalo se na rijeci. Okolo, s obiju strana rijeke šuma. Bio sam gotovo sam. Tek bi poneki džoger ili biciklist prošao pored mene. Bio sam uzbuđen kao i svaki put kad sam krenuo na hodočašće. Uza sve pripreme i organizaciju pribojavao sam se budućnosti. Što me sve čeka na putu? Jesam li dorastao tom pothvatu? Hoće li leđa izdržati? A noge? Hoće li kolica izdržati? Hoću li možda zalutati? Kako će supruga podnijeti moje odsustvo? A moj pas Paddy, s kojim sam svakodnevno šetao, hoće li biti tužan bez mene? Hoću li naći prenoćište na svakoj etapi? Hoću li?... tisuće pitanja vrzmaju se po glavi. Srce prilično brzo kuca iako je ravnica a put asfaltiran pa kotači kolica kao da klize po njemu. Bože, molim te daj mi snage i hrabrosti. Daj mi duševne snage da izdržim sve što me čeka. Pomozi mojoj obitelji. Molim te, dragi Bože. Čuvaj nas. Molim te.

Izmolim nekoliko Očenaša i Zdravomarija pa se malo smirim. Do prvog uspona. Nadao sam se da će put nastaviti uz rijeku, međutim nakon nekoliko kilometara skrene naglo udesno uz veliku strminu. Još onako hladnih mišića dah mi se ubrza do te mjere da sam hroptao tražeći dovoljno kisika. Začudim se što sam se tako brzo zadihao, a onda pogledam na GPS i vidim da sam pješačio 5,5 km na sat – uzbrdo. „Polako, Slavko! Kamo si navalio? Put je dugačak.“ Usporim malo na kratko vrijeme, ali opet idem prebrzo. Teško mi je naći pravi ritam. A to je najvažnije. Iz iskustva znam da najbrže napredujem kad uhvatim ritam koji mogu dugo izdržati i ne ubrzavam ga niti se često zaustavljam. Trebat će mi nekoliko dana da ga pronađem. Zasad sam jednostavno previše nervozan.

Penjem se i penjem. I stenjem. Znoj curi u potocima jer sunce je već visoko, a uspon strm. Na visini od 800 m nadmorske visine vrh. Rijeka se tek na ponekom zavoju nazire duboko dolje u dolini. Oko mene zelenilo i cvijeće. I ptice. Osjeća se miris proljeća u zraku.

Spuštam se niz šumske putove, asfaltnu cestu i poljske putove, pa opet šumske i ponovno uzbrdo da bih se onda spustio u sljedeću dolinu. I tako stalno. Vodič me upozorava da ću se danas penjati 939 visinskih metara, a spuštati 802 metra. Nije loše za prvi dan.

Oko podne se zaustavim pored puta i na nekim srušenim stablima pojedem dobro zasluženi ručak, koji se sastojao od suhe kobasice i kruha, a zalijevao sam to vodom. Prava poslastica.

Telefoniram u hotel i vlasnik mi kaže da je hotel danas zatvoren, ali da će mi on ipak dati sobu, samo moram ponovno telefonirati kad stignem, jer on je kod kuće. Uf, kako je to jedini hotel u tome malom mjestu, imam dakle sreće.

Nastavim dalje. Malo sam se smirio i osjećam se sigurnije jer je prenoćište osigurano. Sad je svejedno kad ću stići.

Stignem oko 15 sati i telefoniram vlasniku hotela. Došao je nakon sat vremena pa sam se već odmorio na terasi čekajući ga. Pokaza mi sobu. Ustvari, apartman s dvjema spavaćim sobama, kuhinjom, kupaonicama…

Njegova mi je supruga napravila hladnu večeru jer je njihov restoran jedini u gradiću. Priloži također bocu crnog vina. Platih i oni odoše. Nakon tuša, pranja rublja i kratkog odmora prošetah se gradićem i pomolih u maloj crkvi.

Vratim se u hotel, uzmem svoju večeru zajedno s bocom vina i sjednem na terasu ispred hotela. Ljudi koji su prolazili zažele mi dobar tek, a neki su sjeli za susjedni stol i čekali da ih netko posluži. Objasnio sam im da je restoran zatvoren, a da sam ja jedini gost hotela.